Sanja Bogavac Živković: Dubok trag u mom životu ostavio je mitropolit Amfilohije
Ljudskom gorostasu i duhovnom vođi naroda svoga, Vladici Amfilohiju
Kada bi pero moglo samo pisati nema hartije koja bi mogla izdržati te izlive ljubavi, vjere poštovanja prema nekome ko je iste te hartije, spise, knjige pročitao, da broja se ne zna. Često je, a možda i uvijek, jačina i vrijednost olovke može bolje izraziti jačinu i opisati dublje ljubav i poštovanje prema nekome, od same izgovorene riječi. Nije sila u riječi, ako iza iste ne stojimo čvrsto, jer mi našim iskazom često zagovaramo i slijedimo ono što mislimo i za šta smo spremni i život dati. Katkad ružna i nepromišljena riječ napisana ili izrečena može srce jako probosti, a isto tako i riječ može doprinijeti da opišemo, iskažemo ljubav, poštovanje i silu, onu za koju težimo.
Sjećajući se naših litija, koje nisu bile tako davno, znamo i svjedoci smo te jake ljubavi među svima nama i onoga zašta smo se borili, bez upotrebe sile i ijednog ispaljenog metka, sa riječima koje, kao što rekoh, ili srce probadaju, ili dušu razgaljuju. A svi smo bili složni u borbi i očuvanju iste – Ne damo svetinje. O kako to predivno i božanstveno zvuči, kako odjekuje u glavama našim jače od svih oluja i bura, jer to je bilo na spasenje naše, jer mi smo branili svetinje i tebe dragi Vladiko, a mnogi i ne sluteći da si bio živi svetac među nama, koji je dostojan Hrista radi čuvao i volio svim svojim srcem Boga živoga.
Naučio si nas i pokazao kako se rat može voditi mirnim putem uz ljubav i blagodat Svevišnjega, da sebe i tebe ne obrukamo, pretke svoje ne postidimo. Znali smo šta nam je činiti, biti Crnogorac srpskog srca i imati vođu predvodnika naroda, koga Bog blagoslovi – Kakvo vam je srce, takvog ćete i pastira dobiti. Bogu hvala, velikom, pa nam je na naš put stavio našeg mitropolita Amfilohija, koga smo od milošti svi zvali – Đedo. Njegove usrdne molitve koje su trajale od ljegovog postanja i tokom njegovog svetovnog života i njegove borbe, za koje nismo možda mnogi znali, jer razne bitke se biju pod nebesju, da se ljudske duše pogube, a njemu je svaka duša mila bila, jer je Božiji čovjek bio i stalno je ka Bogu molitve uznosio.
„Jedni drugima ne dugujemo ništa“, često je znao reći, „bez ljubav“, da se volimo da nema bogomržnje, ni bratomržnje. On je bio svetiljka koja je neprestano gorjela u slavu Božiju, a nama pokazala put kojim moramo hoditi, jer unazad nema, a naprijed je svjetlost – ajde, blago meni. Svi smo mi Njegova đeca, a On naš duhovni pastir koji nas je privodio vječnom životu i našem spasenju. Nije imao materijalno ništa, a opet je imao sve, i premnogo, za nekoga ko ne bi razumio. Za njega je vasiona bila mala, zato tako čvrsto vjerujući u Boga živoga ispovijedao ga je na svakom mjestu tvorevine njegove. Uzeti blagoslov, čuti savjet, pričestiti se na Božanstvenoj liturgiji, gdje je On za sve nas imao takvu radost i takvu vjeru da na kraju svakoga tunela je svjetlost i život vječni na koji smo svi pozvani, i da ljubimo jedni druge da bi jednodušno ispovijedali.
Hodajući našim veličanstvenim litijama, ali posebno onim koje je predvodio On, imali smo osjećaj da nema te sile kojoj se ne možemo oduprijeti na način koji je najljepši – molitva. Kao da su se nebesa otvorila, a tlo pod nogama da bruji, jer mi smo vojska Hristova koja, sa svojim Đedom, u vječnost žuri.
Blagosloveni smo jer smo bili u vremenu njegovom, a On pastir naš, nada naša, spas u ovim teški vremenima. Ali mi znamo koga smo imali i sada duhovno još jače da nas zastupa pred Gospodom. Ne smijemo, ne možemo zaboraviti ko smo, šta smo i čemu težimo, onom neprolaznom životu, kao što nas je On učio.
Kada dođemo Bogu na istinu, Đedo, Đedo mili, reci mu, da smo mi tvoja čeda, đeca litija i braniči doma i Boga svoga.
Od svih ljudi On je bio pravi Crnogorac, Srbin, svačiji roditelj, prijatelj, kum, a nas je sve smatrao svojima. Kada su gonili crkvu Božiju, sveštenstvo i tebe Vladiko, nisu ni znali da tako Vam pletu vijenac, a njima duhovne grobnice, ništa im nije bilo sveto ni riječ, ni prokletstvo, a opet si ih svojom đecom zvao, jer za zlo nisi znao.
Pričaće se kroz vjekove kako jedan gorostasan narod bješe, kako svoju vjeru i Tebe ne izda, kako si nas same proslavio, a da to niko od nas nije ni znao. Pričaćemo unucima, a oni će svojoj đeci da je obraz, vjera, ljubav nešto zbog čega čovjek gine.
Na svemu ti Vladiko hvala, što nas bezbožničkog ropstva spasi, što nam nadu i utjehu u Hristovom hramu vaskrsenja ostavi. Mnogi će se klanjati i oproštaj tražiti, da dušu jadnu umire, a ne znaju da si tako velik bio i svaku si im ružnu riječ oprostio. Ne naudiše oni tebi, jer u tebi sija Svevišnji, jer u tebi sila Svevišnjega bješe. Kad te prizva Gospod sebi zemlja se zatrese, a anđeli zapjevaše.
Onog jutra kada je prestalo da kuca srce ovozemaljskim životom Bog te prizva na život vječni carstva nebeskog, „vjera tvoja te je spasila“- reče Hristos, a ti Vladiko posvjedoči životom svojim.
Narod Crne Gore je od bola zaječao, kao kad majka svog sina jedinca prati, kad odlazi sve ono što voli i čemu se nada i živi bol razdire dušu, razum ne prihvara, ali oči neizmjernu plaču. Molitve ka Bogu uznesene – Ne odlazi rode mili, nismo na to spremni bili. Plakalo je i staro, i mlado, i vjerni, i nevjerni, jer blagodat Božija dođe i sakupi takav zbor, pa se Đedo s Bogom veseli, kad oko Njegovog odra ugleda narod svoj.
Nema straha za životom, ni korone prokletnice, svako danas svakog gleda u uplakano, kvasno lice. U nama nema straha jer posija Đedo vjeru i blagoslovi čeda svoja – Ostajte mi s anđelima, đeco moja.
Veliki je Bog u djelima svojim.
A sad, vi nevjernici, gledajte i učite kako se vjera voli, i kad treba strada. Više za život niko mario nije, jer naš Đedo sad, nad nama, i ljepše, i bolje bdije.
Đedo, moli Boga za narod svoj. Ti si nas dobro poznavao, ali si nas ipak, i ako takve, puno volio. Pokazao si nam put, a mi te nećemo izdati, ni pred Bogom postiđeti.
Vječna ti slava i carstvo nebesko, Vladiko naš! Putuj, mjesto ti je među svetima.
Sanja Bogavac Živković
Mnoge knjige, bez obzira kom žanru da pripadaju, o kojoj tematici da je riječ, koju poruku da šalju i na koje sve jezike da su prevedene, svojim prevođenjem sigurno su izgubile onaj osnov koji je pisac imao. Samo djela našeg velikog Njegoša ne gube čar, draž, važnost, a njegova djela su prevedena na 26 jezika, i na japanski. Nekako, svi bi da ga prisvoje i osjećaju kao svoga. A njemu je i tada vasiona bila mala. Pisao je rukom koju su sigurno božanske sile vodile, jer svijet nije vidio tako nešto. Njegov kratak život je duži od mnogih koji se broje živim, jer život se broji samo ako se može za čovjeka reći ono što je i sam Njegoš govorio ,,Blago onom ko dovijek’ živi, imao se rašta i roditi.“ Prorokovao je sam za sebe za života zemaljskog, a za carstva nebeskog. Lijepa lika i britka uma, svaka mu je riječ na mjestu bila. Što je on zborio, samo je uman i govorio, a mudar slušao. Blago onom čija kolijevka se zaljulja za vremena njegova i čija sablja za njega vojeva. “Tvrd je orah voćka čudnovata, ne slomi ga, al’ zube polomi“. Mnogi su pera polomili, bitke i carstva izgubili, vjeru promijenili, ali njemu nisu mogli nauditi. Da ništa Crnoj Gori do Gorskog Vijenca ne ostane, ostalo bi dosta da se jedan narod pamti koji sabljom i perom vojevaše, da mu ravnoga nema. Neka, neka ga prevode, citiraju, pjevaju i sebi prisvajaju, a on, nikad jače i nikad snažnije nije bio naš, no sad, jer… “Na muci se poznaju junaci.“ Znao je put kojim treba ići, a crnogorci nikad nisu išli prečicom, jer ne može se biti junak, ni vladika, a lakim i širokim putem ići. Samo ulazna vrata vode u vječni život. U životu ne postoje slučajnosti, a sve da ih ima, on bi i u slučajnosti i sa namjerom bio svjetski, a samo naš. Samo taj krš sa Njeguša i samo takva kršna crnogorka mogla je podariti ovom narodu takvog vladiku, sina i vladara, mnogo puta izgubnjenom, nezaštićenom, a nikad ničijem i svačijem, Njegoševi i božiji. Dobri pastire roda svoga… Sigurno nam je pripremio put za nebesko carstvo, jer on i Lazar čuvaju kosovski zavjet i govore glasno, najglasnije ,,Zemaljsko je zamalena carstva, a nebesko vo vijek i do vijeka.“ Ne dajte da nam kroje kape oni koji ispod iste samo vlasi imaju, jer crnogorci su nosili kapu sa četiri ocila i brkove kao u Vuka Mandušića, a sa takvima se bilo i čast rukovati i sa njima zboriti. Sad, neke rukavice od svile nose i tanane redove pišu, puno zbore – a malo kažu, teško ga je kao čovjeka opisati, samo ga silom božijom možemo zvati. Kad imamo njega, ne moramo u svijet odlaziti, jer taj silni svijet k’ nama hodi i Crnoj Gori se divi. Iz ovijeh krša i golijeti, iz kolijevka što mnoge junake iznjedriše i majke sinove za slavu rađahu, Njegoš se baš tu rodi, da ovjenča njegovu Crnu Goru i sa vrha Lovćena da sve posmatra. A gledaju samo oni koji daleko vide, a mi sa njim dobismo i duhovne oči da spoznamo važnost i svrhu života. ,,Drž’ se Boga i ne boj se nikoga“, pa ćemo tako uz Božiju pomoć i kapelu na Lovćen vratiti i bratstvo izmiriti i slobodnu Crnu Goru sačuvati. Svjetionik danas sjeća… “Ko na brdo ak’ imalo stoji, više vidi no onaj bod brdom.“ Tu mu je i mjesto, jer sa tvorcem druguje. “Bez muke se pjesma ne ispoja, bez muke se sablja ne sakova.“
Sanja Bogavac Živković
