Njegova Svetost Patrijarh srpski g. Porfirije posjetio je u četvrtak, 29. juna 2023. godine, u podnevnim časovima u manastir Visoke Dečane.

Posle dočeka Njegove Svetosti od strane dečanskog bratstva predvođenog visokoprepodobnim arhimandritom Savom, patrijarh Porfirije se pomolio pred moštima Svetog kralja Stefana Dečanskog. U pratnji Njegove Svetosti bili su preosvećena gospoda episkopi raško-prizrenski Teodosije, marčanski Sava, jegarski Nektarije i toplički Petar, kao i visokoprepodobni arhimandrit Danilo, direktor Patrijaršijske upravne kancelarije, i protođakon Radomir Vrućinić, rektor Bogoslovije Svetog Save u Beogradu.

Patrijarg srpski g. Porfirije je u dečanskoj svetinji, pored moštiju Svetog Kralja Stefana Dečanskog, zamonašen u čin male shime od svog duhovnog oca njegovog preosveštenstva Episkopa bačkog g. dr Irineja Bulovića na Tominu nedelju 1985. godine.

U čast dolaska Njegove Svetosti Arhiepiskopa Pećkog, Mitropolita Beogradsko-karlovačkog i Patrijarha Srpskog g. Porfirija, na Kosovo i Metohiju i u manastir Visoke Dečane, 29. juna 2023. godine, objavljujemo srpsku narodnu pjesmu „Zidanje Visokih Dečana“. Pjesma je prvobitno objavljena u časopisu Bratstvo, broj II; god. 1888, str. 120-124; Časopis društva „Sveti Sava“ Beograd.

Neka blagoslov Gospodnji, i blagoslov kosovsko-metohijskih svetinja, Svetih arhiepiskopa pećkih, Svetog velikomučenika Cara Lazara Kosovskog, Svetog Stefana Dečanskog Čudotvorca, Svetog Velikomučenika Cara Lazara Kosovskog, Svetog Joanikija Devičkog i svih Svetih mučenika i novomučenika kosovsko-metohijskih bude na našem stardalnom narodu na Kosovu i Metohiji i širom srpskih i pomorskih zemalja i na sve ljude dobre volje svuda u svijetu. Amin Bože.

ZIDANJE VISOKIH DEČANA
(Srpska narodna pjesma)

Vino pije srpski kralj Stevane,
U Prizrenu, svome Carigradu,
A sa sinom scojim, car Stepanom.
Vino piše, slavno govoriše:
Sve o carstvu i njinu gospodstvu,
A kako će bolje carovati,
Carovati i gospodovati.
Al govori silni car Stepane:
„Oj moj babo, srpski kralj Stevane!
Odi babo, da se dijelimo:
Ne možemo oba carovati,
Carovati i gospodovati!
Razdvojimo na Prizrenu carstvo,
Podvojimo carstvo i gospodstvo,
Podvojimo sedam kula blaga,
Podvojimo zemlje i gradove,
Podvojimo lafe i timare.“ –
Al govori srpski car Stevane:
„Zašto, sine, da se dijelimo?
Šta s u carstvu, poželio sine?
U čestitu domu Nemanjića
Dosta carsta, dosta i gospodstva,
Dosta piva, dosta i jestiva!
Ako si se slakomio, sine,
Ti da uzmeš na Prizrenu carstvo, –
Na poklon ti carstvo i gospodstvo!
I na poklon zemelje i gradovi,
I na poklon sedam kula blaga,
I na poklon narod Srbadija!
Na poklon ti i zemlja Bugarska,
Na poklon ti i Makedonija,
Crna Gora, pa i Arbanija;
Na poklon ti i Srijem i Bosna,
I Primorje, pa i Dalmacija!
– Od toga ti ništa tražit neću;
No ti Božji amanet ja dajem:
Čuvaj narod kao svoju glavu.
Da ti svoju ne izgubiš dušu.
Đe god nađeš crkve obaljene,
Svud ostavi od careva blaga,
Da se grade prebijele crkve,
I podižu sveti namastiri.
Đe god nađeš vodu u planini,
Svud ostavi od svojega blaga,
Da se voda vodi iz planina,
I dovodi, sine, u šehere,
Da je piju bolni i nevoljni,
Da ugodiš svetoj volji Božjoj,
Da te narod svagda blagosilja.
Kad god gradiš kakvu zadužbinu,
Sve namjenjuj za svojega zdravlja
I za zdravlje i za svoju dušu,
Kao što su prvi Nemanjići.
– Od svega ti ništa tražit neću,
Te poklon mi, to selo Dečane,
Ta Dečane, više Istinice,
Kod studene, kod vode Bistrice,
Među Peći među Đakovicom:
Hoću care manastira gradit.
i poklon mi sedmu kulu blaga:
Da uz crkve i konake gradim,
Da se narod ima gdje skloniti.“
Kad to začu silni car Stepane,
Od zemlje je na noge skočio,
Kapu skida, do zemlje se svija,
I pred ocem zemlju poljubio,
Poljubi ga u skut i u ruku. –
Suze roni od velje radosti:
„Gradi babo, čestito ti bilo!
Gradi crkvu, kakvu ti je drago:
Nemoj naše zažaliti blago.“
Al govori srpski kralj Stevane:
„Hoću gradit bela manastira,
Temelj ću mu od srebra graditi,
A direke od bela karlovca,
A pokrit ga žeženijem zlatom;
Da je visok, da ga višek nema,
Da je sjajan, da ga ljepšeg nema,
Da ga nigdje u svijetu nema;
Nek se znade carska zadužbina:
Nek se znade e smo carovali!“
Kad to čula sestrica Jelena,
Tri puta se pred bratom preklanja.
Ljubi njega u desnicu ruku,
Pa je njemu tiho besedila:
„O moj brate, srpski kralj Stevane,
Nemoj takvog manastira gradit,
Ne kazuju l knjige staro-stojne:
Hoće Turci preuzeti carstvo;
Neće ni se održati crkva,
Održati u Turskome carstvu!
Hoće Turci razvaliti crkvu,
Pokupiti srmu i pozlatu:
Od srme će rahtove graditi,
te kititi konje sedlenike,
A od zlata bulama đerdane,
Ter kititi svoje vjerne ljube.
No ti gradi bjela manastira:
Temelj gradi od studen-kamena,
Od mermera bjelo-džeferasta,
A direke od bjela mermera;
I pokrij je teškijem olovom;
Jer to Turci ni gledati neće;
Tako će se održati crkva,
Održati u Turskome carstvu.
U njoj će se pjevat liturđija,
I kupit se narod Srbadija!“
Tako kralju gradi manastira,
Manastira nasred Metohije,
Te sakupi hiljadu majstora;
On ga gradi za sedam godina;
Temelj gradi od studen-kamena;
A direke od bjelog mermera,
I pokri ga teškijem olovom,
Te je viši, da ga višeg nema,
Našara ga, da ga ljepšeg nema!
U njemu se pjeva liturđija,
I kupi se narod Srbadija!
kako tader, tako i danske!
I pjevala za dugo, za mnogo!