Evo čovjeka! (Jn.19, 5)
Evo kako je posramljen, izranavljen, izmučen bezgrešni i sveti naš Isus Hristos! Kakva je bila nužda bestrasnom Bogu da Svojim tijelom tako užasno postrada od ljudi? Koja je bila nužda samom Bogočovjeku da podnese ove paklene muke na zemlji? Nije Bog morao, braćo, da predaje sebe takvom sramoćenju i stradanju na zemlji. Njegova žrtva je potpuno dobrovoljna, i On je mogao da se ne ovaploti, ne postrada i ne umre. Samo, tada bismo svi mi, kao grešnici i neprijatelji Božiji, bili vječni zarobljenici i robovi đavola i tako zauvijek stradali. Tada ne bi postojale ove dvije strane, desna i lijeva, i ne bi bilo rečeno pravednici će poći u život vječni, a grešnici u vječno mučenje, već bi svima bio određen jedan put – put vječnog mučenja. Strašno je i pomisliti! Ali Gospod, iz Svoje beskrajne milosti, nije mogao gledati kako đavo muči ljudski rod, i došao je da nas oslobodi njegovog ropstva i vječnih muka. A da bi nas oslobodio od službe đavolu kome smo se predali i predajemo se sami, On je radi nas poželio da po Svom čovještvu postane najposlušniji sluga Svog nebeskog Oca, Kome smo bili, a i sada bivamo neposlušni, i ljudskim tijelom i ljudskom dušom, ljudskom snagom koju potkrepljuje božanstvo, da pobjedi đavola-kušača, kome smo tako lako pali u plijen, i danas mu se lako predajemo preko svojih grijehova. Dalje, da bi nas oslobodio vječnih muka pakla, u kojima bi po pravednosti morale biti naše besmrtne duše, zarobljene đavolom,
On, predvječni Bog, poželio je da sam Svojim čovještvom podnese na Sebi naša vječna mučenja. I kao što vidite, kako ste čuli iz Evanđelja, On je nas radi pretrpio to stradanje. On je otrpio svaku sramotu i sav užas mučenja od ljudi i đavola da bi nas oslobodio pakla, u kome bismo se bez Spasitelja vječno mučili. Tako nas Hristos oslobodi pakla, a mi sami u njega idemo neustrašivo, zatvorenih očiju da svjetlost ne vidimo, i da što prije u njega stignemo. Mnogi od nas se bez straha predaju svakojakim grijesima i ne pomišljajući da se isprave, kao da je Hristos sluga grijeha pa sve, čak i one nepokojane grešnike, koji se nisu promijenili srcem i djelima, vodi u raj. Neshvatljiva okorjelost srca i bezosjećajnost vlada u mnogima od nas. Kada je Hristos Spasitelj stradao i umirao, sva tvar je drhtala od straha – zemlja se tresla, kamenje se raspadalo, mrtvi ustajali – a naše duše ne drhte gledajući stradanje i smrt Bogočovjeka, sjećajući se vječnih i ljutih muka koje bismo mi trpjeli da za nas nije postradao i umro Gospod. Naša srca se ne cijepaju, ne omekšavaju zbog malovjerja, nevjerja, okrutnosti, gordosti, mržnje prema bližnjem, zavisti na njegovo dobro, od osude, stomakougađanja, prejedanja i pijančenja, tvrdičluka, srebroljublja, bluda. Pa i ovdje, pred ovom plaštanicom, koliko stoji ljudi koji u ovim svetim i strašnim trnucima ne prestaju da rade za đavola – osjećaju mržnju prema bližnjem, zavide jedni drugima, misle na novac, krađu, pijančenje, nečistotu. Koliko je onih koji jedva čekaju praznik da se napiju i prepuste bančenju, skrnaveći tako hram svoga tijela koje je posle pričešća Svetim tajnama Tijela i Krvi Gospodnje, postalo hram Gospodnji? Ali zašto ja pominjem praznik? Zar ne vidimo, i prije praznika, pa čak i sada, dok se sjećamo Hristovih stradanja zbog nas, pijane ljude i one koji se predaju bludničenju? Oni su narod bezakonja, koji danas riječima blagosilja Hrista, a sjutra će, ili još danas, huliti na Njega djelima svojim.
O nezahvalni, bezosjećajni, nerazumni, nemilosrdni ljudi koji danas tobože sastradavaju sa Hristom i raspinju se sa Njim, a sjutra će Ga, ili prekosjutra, ponovo raspeti! Dokle ćemo tako, braćo? Dokle ćemo biti licemjeri? Dokle ćemo raditi za đavola i žalostiti Gospoda? Evo šta će biti, braćo, ako se ne raspadnu naša kamena srca sa svojom raznoraznom zlobom, svojim strastima, prljavštinom, ako ih ne oslobodimo malovjerja, nevjerja, hladnoće, prejedanja i pijanstva, bestidnosti, mržnje, gordosti, zavisti, lenjosti, dokolice i drugih strasti – osudiće nas, jednom, ono isto kamenje što se raspalo u vrijeme smrti Hristove. Ako se ne pokajemo i svim srcem Bogu obratimo stropoštaćemo se u onaj ad, iz koga je došao da nas izbavi Sin Božiji. Da, braćo, zaista je tako! Ako se ne pokajete, svi ćete tako izginuti! (Lk.13, 3). Zamislite koliko će sada težu kaznu zaslužiti onaj koji gazi Sina Božijega, i krv Zavjeta kojom je osvećen za nesvetu drži, i Duha blagodati vrijeđa? Jer znamo onoga koji reče: Moja je osveta, ja ću uzvratiti, govori Gospod…Strašno je pasti u ruke Boga Živoga (Jev.10, 29-31). Amin.
Sveti Jovan Kronštatski
