Razgovor sa g. Ivanom Bulatovićem predsjednikom Bratstva pravoslavne omladine Crne Gore

Ivan Bulatović: „Blaženopočivši Mitropolit Amfilohije, naučio nas je „kako treba s besmrtnošću zborit“, ukazao nam je put, na nama je, shodno zavjetu ljubavi prema njemu, da ga slijedimo“.

RAZGOVOR SA PREDSJEDNIKOM BRATSTVA PRAVOSLAVNE OMLADINE CRNE GORE GOSPODINOM IVANOM BULATOVIĆEM

Po blagoslovu blaženopočivšeg Arhiepiskopa cetinjskog Mitropolita crnogorsko-primorskog gospodina Amfilohija i Preosvećenog Episkopa budimljansko-nikšićkog gospodina Joanikija, od jula tekuće godine obavljate poslušanje predsjednika Bratstva pravoslavne omladine Crne Gore. Možete li nam reći nešto o sebi, o Vašem učešću u crkvenom životu?

Blagodarim Bogu što mi je dao mogućnost da odrastem u vjerujućoj porodici, u kojoj su svi njeni članovi aktivni liturgijski vjernici. Živi primjer vjere i blagočestivosti mojih roditelja bio je prvi i vjerovatno najvažniji impuls za moj susret s Bogom. Takođe, nezaobilaznu ulogu u mom duhovnom razvoju imao je i moj stric koji je napustio svijet i zamonašio se u manastiru Ostrog, gdje sam, boraveći često kod njega, mogao da se nadahnjujem i njegovim primjerom služenja Bogu. Valja napomenuti da sam u najranijem uzrastu imao priliku da primim blagoslov i da boravim u duhovnoj atmosferi duhovnika poput blaženopočivših arhimandrita Lazara (Adžića) i Serafima (Kašića), što je nesumnjivo uticalo na moj duhovni razvoj. Međutim, dolaskom mitropolita Amfilohija u Crnu Goru, njegov duhovni autoritet je na cjelovit način formirao moje dalje duhovno sazrijevanje i produžio da ga oblikuje sve do njegovog blaženog usnuća, tako da za blaženopočivšeg vladiku mogu slobodno reći da je odigrao ulogu mog duhovnog oca i učitelja, što, slava Bogu, mogu reći svi koji su imali priliku da se dotaknu njegove duhovne veličine.

Napomenuo bih da sam se pored rada u struci (radim kao savjetnik u Osnovnom sudu u Danilovgradu), trudio da ne zapostavljam svoje učešće u životu Crkve. Tako već duže vrijeme nosim poslušanje za pjevnicom sabornog hrama svete Tekle u Danilovgradu. Takođe, rukom mitropolita Amfilohija sam primio čin čteca u manastiru Ždrebaonik, a 2014. godine sam upisao Pravoslavni bogoslovski fakultet Sveti Vasilije Ostroški u Foči. Poslušanje predsjednika Bratstva pravoslavne omladine Crne Gore predstavlja proširenje odgovornosti i brige za poboljšanje misije Crkve prije svega među mlađim naraštajem.

Pomenuli ste blaženopočivšeg mitropolita Amfilohija. Kakva Vas sjećanja vezuju za njega?

Na početku bih napomenuo da je teško govoriti o jednoj tako velikoj, a za naše prostore možemo slobodno reći istorijskoj, ličnosti, kakva je naš blaženopočivši vladika, jer će o njegovom radu adekvatnu ocjenu moći da daju tek autoriteti u budućim naraštajima, koji će sa dovoljne distance moći da sagledaju njegovu veličinu, i čiji će značaj s vremenom samo rasti. Međutim, ono što možemo da prenesemo jesu naše lične impresije od susreta s vladikom, a on je bio čovjek koji nikog nije ostavljao ravnodušnim. Boraveći u više pomjesnih pravoslavnih crkava i sretajući tamošnje arhijereje, uvijek sam se vraćao u Crnu Goru s utiskom da je mitropolit crnogorski jedistvena ličnost, koja nema analoga među ostalim arhijerejima koje sam sretao. Naša je srca uvijek grijalo to što su sva vrata bila otvorena za nas iz Crne Gore pri samom pomenu imena mitropolitovog, bilo da se radilo o pravoslavnoj Grčkoj, Svetoj gori Atonskoj, širom svete Rusije ili pak na blagodatnim prostorima Svete zemlje. Tek tamo, daleko odavde, mogli smo da osjetimo kakvo blago imamo u svojoj kući i koliko to bogatstvo treba da cijenimo. Ipak, pored svih neprocjenjivih aspekata djelatnosti njegove ličnosti, ono što bih izdvojio za format ovog našeg razgovvora odnosi se na mitropolita kao liturga. S obzirom na to da sam imao priliku da rastem uz liturgije koje je služio mitropolit i da se udostojim da prislužujem u činu čteca ili pojca na mnogim liturgijama koje je on služio, mogu slobodno reći da je upijanje njegovog načina služenja i molitve bila istinska škola hrišćanskog blagočešća i pokazatelj kakav treba da bude čovjek pred Bogom. I kao arhijerej zadržavajući monašku jednostavnost i smirenje, mitropolit Amfilohije nije morao da progovori ni jednu riječ besjede (bio je jedan od najvećih besjednika naše Crkve, čije brojne besjede imaju antologijski karakter), već kroz potpunu posvećenost u odnosu prema Bogu, bez obraćanja pažnje na formalističke detalje i sporedne stvari, vladika je otkrivao pred nama duhovne nivoe i svjetove kojih se jedino uz pomoć takvog rukovođe čovjek može dostaći, sa njim bi se liturgija pretvara u istinski događaj prinošenja i primanja darova Božijih. Njegovom odnosu prema molitvi i bogosluženju bila je strana bilo kakva sentimentalnost ili pijetizam sa jedne, kao i nehajnost i rasplinutost s druge strane, već je njegov, da tako kažemo, liturgijski realizam, koncentrisanost i molitvena ozbiljnost, i nehotoce uticalo na sve oko njega, koji su se ulivali u njegov ritam molitve.

U tom smlislu bih odgovor na Vaše pitanje rezimirao konstatacijom: naučio nas je „kako treba s besmrtnošću zborit“, ukazao nam je put, na nama je, shodno zavjetu ljubavi prema njemu, da ga slijedimo.

Predsjednik ste Bratstva pravoslavne omladine Crne Gore. Šta nam možete reći o nastanku i razvoju bratstva?

Bratstvo pravoslavne omladine Crne Gore predstavlja organski dio Crkve Božje na ovim prostorima i djeluje u sastavu svih eparhija Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Bratstvo je svoj rad započelo odmah nakon početka obnove crkvenog života u Crnoj Gori tokom devedesetih godina prošlog vijeka, sa blagoslovom svetopočivšeg patrijarha srpskog Pavla i blaženog spomena mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija, a temelj bratstvu je postavio glasoviti pastir naše Crkve – protojerej-stavrofor Momčilo Krivokapić, koji je ujedno bio i njegov prvi predsjednik, a čiji je posao nastavio otac Miajlo Backović.

Svoj rad bratstvo ostvaruje na parohijskom nivou, pošto su u proteklom periodu gotovo u svim gradovima Crne Gore osnovana bratstva pri mjesnim parohijama. Važno je istaći da bratstva u svakom gradu djeluju sa znanjem i odobrenjem parohijskih sveštenika, bez čijeg blagoslova je rad bratstava nezamisliv. Takođe, bratstva, ujedinjena u Bratstvo pravoslavne omladine Crne Gore, svoj rad koordinišu i na nivou Crne Gore, i tako, uz Episkopski savjet Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, vode brigu o misiji Crkve na prostoru cijele naše države.

Gotovo trideset godina truda na djelu Božijem dobilo je svoj puni zamah tokom ove godine, kada je u svetim litijama u odbranu naših svetinja pravoslavna omladina Crne Gore pokazala jedinstven primjer ljubavi prema Bogu i prema Crkvi i, predvođena blaženopočivšim mitropolitom Amfilohijem i ostalim našim vladikama, izvojevala slobodu za Crkvu. U organizaciji litija i uopšte u odbrani Crkve, bratstvo je dalo nemjerljiv doprinos.

Kao predsjednik, koje aktivnosti smatrate najvažnijim u Vašem radu na čelu Brastva pravoslavne omladine Crne Gore?

Ono što bih kao prvo naglasio je da dobri i zdravi temelji koje su postavili blaženopočivši otac Momčilo Krivokapić i moj prethodnik na ovoj dužnosti otac Miajlo Backović predstavljaju osnovu svakog daljeg rada, te je u tom smislu moj zadatak samo da produžim njihovo crkvograditeljsko djelo. Takođe, vrijeme u kojem sam primio poslušanje predsjednika bratstva umnogome određuje karakter mojih aktivnosti i pravce djelovanja. Ovaj prelomni i – zašto ne reći – istorijski period u životu naše Crkve, kada je naša crkvena zajednica postala avangarda crkvenog života u pravoslavlju uopšte, obilježilo je učešće mladih u svetim litijama, kao jedne stare, a opet na nov način preosmišljene forme crkvenog bogosluženja i izlaska Crkve na agoru, u centar zbivanja, među ljude. Odjednom se crkvena zajednica proširila na veliki broj mladih ljudi koji su osjetili priziv za vjeru i bili spremni da se žrtvuju za Crkvu.

Takav podvig nije mogao ostati bez pastirske brige naših arhijereja. Blaženopočivši mitropolit Amfilohijel koji se s velikom pažnjom i ljubavlju posvetio intenziviranju rada bratstva, dajući blagoslov da se u onim gradovima gdje je rad bratstva bio zamro, njihova aktivnost obnovi, a u onim gradovima u kojima bratstva do tada nijesu postojala da se ona osnuju. U mjeri u kojoj su to dozvoljavale okolnosti pandemije koja je pogodila i našu zemlju, potrudili smo se saborno da se rad bratstva intenzivira i da korodinacija rada po gradovima bude što bolja. U tom cilju je u prethodnom periodu, pored postojećih, bilo osnovano nekoliko novih bratstva, kao što su Pravoslavno bratstvo svetog Petra Cetinjskog u Spužu, Bratstvo pravoslavne omladine Časnog krsta u Ulcinju, Pravoslavno bratstvo Svih srpskih svetitelja u Kučima i Bratstvo manastira Zlateš kod Bijelog Polja. Rad na obnovi rada bratstava i na osnivanju novih je u toku. U ovom djelu imamo punu podršku episkopa budimljansko-nikšićkog gospodina Joanikija, i kako predstojatelja eparhije budimljansko-nikšićke i kao administratora Mitropolije crnogorsko-primorske.

S obzirom na navedeno, rad bratstva u ovoj fazi vidim prije svega kroz obnavljanje rada bratstava u onim gradovima u kojim bratstva već postoje, a njihovo konstituisanje u gradovima u kojima još nijesu osnovana, te intenzivno povezivanje bratstava na prostoru cijele Crne Gore u jedinstven organizam koji diše jednim duhom i hrišćanski dijeli sve, i probleme i uspjehe. Kad ovo kažem mislim prije svega na uključivanje mladih u liturgijski život, kroz njihovo aktivno učešće i doprinos misiji Crkve. Do sada smo imali priliku da se okupljamo na saboru pravoslavne omladine Crne Gore, koji je svake godine održavan na Miholjskoj Prevlaci, na praznik Sabora svetog arhanđela Gavrila, 26. jula. Međutim, okolnosti u kojima se našla naša Crkva i povećanje crkvene populacije mladih, zahtijeva od nas češće i intenzivnije susrete, konsultacije i koordiniran rad, kako bi djelo Crkve što uspješnije bilo sporvedeno.

U narednoj fazi, nakon što naša organizacija iznutra ojača, osnovni zadatak će biti povezivanje sa sličnim organizacijama naše pomjesne crkve u drugim eparhijama van Crne Gore i uspostavljanje saradnje sa omladinskim organizacijama u drugim pomjesnim crkvama, što će omogućiti ne samo prenošenje jedinstvenog iskustva naše crkvene zajednice, koje je izgrađeno u posljednjoj godini borbe za odbranu svetinja, već i upoznavanje sa formama funkcionisanja Crkve u drugačijim uslovima od naših širom pravoslavlja, koja mogu biti korisna u našem radu.

Prije izbora za predsjednika Bratstva pravoslavne omladine Crne Gore stekli ste iskustvo tokom učešća u radu Pravoslavnog bratstva Sveti Arsenije iz Danilovgrada. Možete li da podijelite sa nama neka od tih iskustava?

Ja sam imao čast da jedan duži period budem predsjednik Pravoslavnog bratstva Sveti Arsenije. Pravoslavno bratstvo Sveti Arsenije iz Danilovgrada od svog osnivanja 2000. godine dio je Bratstva pravoslavne omladine Crne Gore i sva njegova aktivnost je u skadu sa opštim ciljevima Bratstva pravoslavne omladine Crne Gore, koje se između ostalog ogledalo i kroz dostavljanje izvještaja o radu upravi Bratstva pravoslavne omladine Crne Gore, svake godine. Kao jedno od najaktivnijih bratstava u Crnoj Gori, Pravoslavno bratstvo Sveti Arsenije prvenstveno stavlja akcenat na učešće mlađe populacije u bogoslužbenom životu (pored sabornog hrama svete Tekle u Danilovgradu, na teritoriji danilovgradskih parohija nalaze se dvije velike pravoslavne svetinje – manastiri Ostrog i Ždrebaonik). Pored navedenog, misija Crkve se ostvaruje kroz raznovrsne vidove aktivnosti u okviru Crkve – predavanja, projekcije filmova, promocije knjiga, poklonička putovanja, izložbe, radne akcije, sportsko-rekreativne aktivnosti, ekološke akcije i dobrotovorni rad. Sve pobrojane aktivnosti imaju za zajednički cilj produbljivanje učešća u životu Crkve, intenziviranje međusobnih bratskih odnosa i pokazivanje djelotvorne ljubavi prema ljudima i prema svijetu koji nas okružuje.

Primjer rada danilovgradskog bratstva može da posluži kao lijep primjer za ona bratstva koja tek počinju sa radom, jer se kroz ovakav aktivizam izgrađujemo kao zrele hrišćanske ličnosti i nalazimo svoje mjesto u Crkvi, a Crkva, sa svoje strane, postaje dom koji mi gradimo i u njega se ugrađujemo.

Kad već govorimo o različitim aspektima djelatnosti bratstva, možete li da nam formulišete i objasnite bogoslovski i eklisiološki utemeljenje bratstva u životu Crkve?

Da bismo razumjeli eklisiološku opravdanost postojanja bratstva, čija priroda izvire iz same prirode Crkve, poslužićemo se citatom sveštenika Vadimira Zelinskog, koji o odnosu crkvene zajednice i bratstva kaže ovako: „Bratstvo predstavlja ostvarenu zajednicu, to jest punoću opštenja. Istinsko opštenje, pak, znači darivanje samog sebe drugome. Na umijeću davanja sebe, na sposobnosti da se ličnost drugog primi kao dar, rađaju se veze među ljudima koje stvaraju i čine zajednicu. Jaka i oblagodaćena zajednica rađa bratstvo. Bratstvo je susret sa Bogom koji se produžava kroz nas u susret sa bližnjima.“ Kao što vidimo iz navedenih riječi oca Vladimira, bratstvo treba da bude ispunjenje ideala zajednice sa Bogom i sa bližnjima, odnosno ispunjenje onoga što je cilj i naznačenje naše crkvene zajednice uopšte, ili prostonarodnim jezikom rečeno – bratstvo treba da bude duhovni motor jedne zajednice, da svjedoči šta znači u praksi voljeti Boga i bližnjega.

U drugim pomjesnim pravoslavnim crkvama je ideja osnivanja parohijskih bratstva u novije vrijeme bila viđena kao glavni vid intenziviranja misije Crkve među mladima i njene prisutnosti u mlađem naraštaju, to jest susreta Crkve sa savremenošću, čija je kvintesencija pokoljenje mladih. Ovakve ideje su uspijevale sa promjenljivim uspjehom, što zbog nedostatka revnosti, što zbog birokratskih prepreka. U svjetlu rečenog, primjer organizacije bratstava u Crnoj Gori, koja postoje skoro u svim gradovima, pokazatelj je kako se ovaj ideal može na uspješan način ostvariti. Plodove tog rada možemo vidjeti u naše dane upravo oko nas. Dok u nekim drugim hrišćanskim denominacijama, pa ponegdje i u pomjesnim pravoslavnim crkvama, pratimo opadanje broja vjernih, u čijoj populaciji pretežan udio čini starija populacija, u našoj crkvenoj zajednici većinu čine mladi, što predstavlja svojevrsni putokaz u ostvarenju prisustva Crkve u naše vrijeme, bremenito nebivalim iskušenjima za hrišćane i za čovječanstvo uopšte.

Sabranja pravoslavne omladine i rad vjeronauka pri parohijskim zajednicama, umnogome su dorinijeli da mladi u crkvi u Mitropoliji crnogorsko-primorskoj i Eparhiji budimljansko-nišićkoj pokažu šta je to pravi liturgijski život. Kakva treba da bude uloga mladih u organizaciji crkvenog života?

U periodu bezbožništva, koji je na našim prostorima trajao od završetka Drugog svjetskog rata, pa gotovo do u naše dane, stvarana je slika o Crkvi kao o muzeju prošlosti i kao servisu za sahrane i parastose, gdje nema mjesta za riječ o budućnosti. Ovakva slika je svakako bila lažna i sasvim suprotna onome što je priroda Crkve Hristove, kao blagovjesti koja javlja o Vječno Novome i koja upućuje svoj pogled ne na prošlost, već upravo na budućnost, ka Eshatonu, Budućem vijeku. Od samog početka, od apostola Hristovih, koji su bili mladi ljudi, Crkva je stecište mladih duša, željnih Riječi Božije.

Obnavljajući savjest u dušama ljudi nakon godina obezboženosti, naša Crkva se prije svega obraćala mladima, koji nisu bili indoktrinirani pokojnom ideologijom i koji su u propovijedi Crkve vidjeli nešto novo i okrepljujuće. Učešće mladih u crkvenoj zajednici čini tu zajednicu dinamičnom, pošto su mladi, po prirodi stvari, nosioci energije i ideja, te njihovo prisustvo preobražava zajednicu. Mladi nikada ne bivaju pasivni posmatrači već traže aktivno učešće u životu Crkve, traže da budu korisni. Upravo na tom planu bratstva, kanališući energiju mladih na vrlinu, na dobro i na izgrađivanje sebe i ljudi oko sebe, spasava omladinu od opasnosti poroka našeg vremena, kojih ima sijaset, a koji mogu njihovu energiju, umjesto na put čovječnosti, usmjeriti ka destrukciji.

U tom smislu možemo kazati da su škole vjeronauke, koje od najranijeg uzrasta gaje kod djece i omladine hrišćanske vrline i uče ih vječnim istinama naše vjere, te nakon toga u radom u bratstvima, kao polju gdje u punom obimu može da se izrazi njihova kreativnost, crkvenu zajednicu u Crnoj Gori učinili primjerom žuborenja života u Crkvi za one hrišćanske populacije koje su umorne od postomoderne pustoši i onoga što se u najnovije vrijeme zove „postistina“. Dakle, Hristos kao Jedino novo pod suncem, kako je to volio da kaže blaženopočivši mitropolit Amfilohije, daje priliku svima da u Crkvi osjete šta znači život u svojoj punoći.

Blagodarimo Vam na izdvojenom vremenu za ovaj razgovor, na kraju koja je vaša poruka i pouka mladim ljudima danas, koji su gladni Istine? Na koji način da pronađu svoje mjesto i ulogu u društvu?

Mladi ljudi su po neopogrešivom zovu svoga srca pronašli put za svoje mjesto u društvu i svoju društvenu ulogu u naše dane kada su se okupili oko svojih svetinja i oko svoje Crkve. Mnogi su od njih ispred svojih hramova i manastira prvi put u životu izgovorili čudesnu Hristovu molitvu „Oče naš“, ispunjavajući Hristovu riječ „ovako molite se vi“. Njihova ljubav i revnost za svetinju im je ukazala pravi put – na dveri crkvene, koje i jesu ulazak u Carstvo nebesko. Da bismo svoj put mogli smisleno nastaviti, potrebno je da, sledujući blagoslovu, zajedno sa našim braćom i sestrama, dalje izgrađujemo sebe u cjelovite ličnosti. U tome nam može pomoći učešće u radu pravoslavnih bratstava, gdje jedni od drugih učimo i jedni drugima bivamo primjer.

Stoga bih ovim putem pozvao sve mlade ljude koji su se obreli u Crkvi, koji ulaze u Crkvu ili bi željeli da postanu dio ovog vječnog sabora Crkve Božije, da se jave svojim parohijskim sveštenicima i da zatraže od njih blagoslov za uključivanje u rad bratstva, svako u svom gradu. Neponovljivo iskustvo međusobne ljubavi koje će steći radom u bratstvu daće im mogućnost da budu ne samo dobri hrišćani, nego i uzoriti i korisni članovi društva uopšte, koji slobodno i hrabro mogu da posvjedoče da njihov život ima smisao, a ponajviše da svojim primjerom uliju nadu u taj smisao svima u svom okruženju.

Razgovarao  Aleksandar Vujović, profesor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog i urednik Katihetskog programa Radio Svetigore