Protojerej Jovan Plamenac: “Na Lovćenu se danas zbiva sukob civilizacija, sukob zla sa dobrom”
Sveštenik Jovan Plamenac paroh barski, odgovarao je na pitanja slušalaca emisije “Pitajte sveštenika“ u nedjelju 7. avgusta 2022. godine.
Otac Jovan je, na početku emisije, tumačio začalo iz Svetog Jevanđelja na Osmu nedjelju po Duhovima kada naša Sveta Crkva predlaže priču o tome kako je Gospod nahranio mnoštvo sabranih sa pet hljebova i tri ribe, govoreći na ovu temu iz ugla Božijeg davanja, koje se ne ograničava samo na naše tjelesne potrebe.
“Bog našoj Duši daje Sebe, Svoju ljubav i Svoju milost. Bog jeste milostiv, a na nama je da budemo prijemčivi za ljubav Njegovu. To je pitanje naše slobode. Bog nas je stvorio kao slobodna bića, sa uvažavanjem naše ličnosti, jedinstvenosti i neponovljivosti, koja takođe proističe iz naše slobode. Pitanje upotrebe slobode koju nam je Bog dao je upravo ta naša sloboda. Pravilnom upotrebom te slobode koju nam Bog daje mi možemo pripremiti svoju dušu da primi Božiju ljubav i blagodat ili obrnuto“-kaže otac Jovan Plamenac.
Između ostalih, slušaoci su postavili pitanje o obnovi Njegoševe zavjetne crkve na Lovćenu i značaju poštovanja zavjeta kao i poslednje želje u duhovnom i moralnom smislu, i naše obaveze da poštujemo volju svojih predaka kako bi ostavili zalog potomcima?
Odgovor oca Jovana prenosimo intergalno:
Rušenje crkve na Lovćenu i suštastvenu potrebu njene obnove možemo posmatrati iz dva ugla. Jedan je poštovanje zavjeta, koji je moralno načelo u našem narodu. Ne znam kako je u drugim narodima, ali u našem narodu izuzetno je značajno da ispoštujemo volju onoga koji je otišao iz ovoga života kao i ono što nam je ostavio kao zavjet. I naši stari su se uvijek trudili da ispoštuju volju svojih predaka i da sve bude onako kako su oni htjeli.
Svi znamo, a to je i zapisano, da je potonja (poslednja) volja Mitropolita Petra Drugog Petrovića Njegoša bila da bude sahranjen u crkvi koju je sam podigao 1845. godine i posvetio je svom stricu Svetom Petru Cetinjskom, koji je, po mom dubokom uvjerenju, najveći Crnogorac ikada.
Kada se Njegoš upokojio na Cetinju je bio snijeg i nijesu mogli da ga iznesu na Lovćen da bi ga tamo sahranili. Kasnije su ga sahranili u crkvi koju je predvidio za svoje grobno mjesto.
Što se sve posle događalo sa njegovim kostima zapisano je u istoriji. Imamo i knjigu Slobodana Kljakića i Ratka Pekovića ,,Sedam Njegoševih sahrana”. Neprijateljima našeg naroda izuzetno je bilo važno da Njegoševe kosti ne budu na Lovćenu. To su pokazali još Austrijanci kada je Austrougarska vojska 1916. godine, bez ikakve ratne potrebe, sa brodova granatirala crkvu na Lovćenu, oštetivši je velikim dijelom. Ovaj događaj je imao dublji smisao jer je crkva na Lovćenu bila simvol slobode našeg naroda. Austrijsku vojsku koja je ratovana na Lovćenskom frontu činili su, uglavnom, muslimani iz Bosne, iz Hercegovine i Hrvati rimokatolici. Radost u Zagrebu i Beču bila je ogromna, ne toliko zbog kapitulacije Crne Gore koliko zbog pada Lovćena. Okupatorsko glasilo “Beogradske novine”, iz pera njegovog urednika, pisalo je da je radost pada Lovćena njima bila veća od radosti zbog pobjede nad ruskom vojskom u Galiciji, veća nego i zbog uništenja srpske vojske kralja Petra Karađorđevića i mnogih drugih pobjeda. Zašto ih je pad Lovćena više radovao nego kapitulacija Crne Gore. Zato što Lovćen ima duboku, duboku simvoliku. Trebalo je Lovćensku crkvu, taj hrišćanski, pravoslavni simvol, simvol slobode i opredjeljenja srpskog naroda za Pravoslavlje, porušiti i zamijeniti okupatorskim simvolom.
Da nije Prvi rat završen tako kako je završen na Lovćenu bi bio izgrađen spomenik Franju Josifu Prvom. Čak je bio raspisan i konkurs na koji se javilo četrnaest-petnaest vajara, a odabrano je idejno rješenje Marka Rašice. Sve je urađeno da se umjesto Lovćenske crkve i groba Njegoševog u njoj, upravo na tom mjestu, kočoperi spomenik okupatora, kao simvol pobjede i moći Austrougarske monarhije i nadmoći rimokatolicizma (čiji je upravo ta monarhija bila zaštitnik) nad Pravoslavljem.
Tako je to bilo zamišljeno, ali je Bog htio drugačije. Prvi rat nije završen kako su oni planirali tako da je crkva na Lovćenu, koja je tada ostala oštećena, obnovljena 1025. godine, da bi 1972. godine bila ponovo porušena od strane komunista.
Porušili su je brutalno. To je bilo brutalno nasilje. Ogroman broj ljudi se opirao, ne samo ljudi koji žive u Crnoj Gori, već i ogroman broj jugoslovenskih intelektualaca onoga vremena. I sam Miroslav Krleža, koji je Hrvat, se opirao nastojanju da se crkva na Lovćenu poruši i da se na njenom mjestu izgradi mauzolej. Dakle, da se umjesto crkve koja je hrišćanski simvol izgradi mauzolej po uzoru na grob Mauzala, maloazijskog vladara iz vremena paganstva, u koji će biti preseljene Njegoševe kosti iz njegove zavjetne crkve, kosti jednog mitropolita, poglavara Crkve Hristove u Crnoj Gori u vrijeme teokratske vlasti i poglavara, glavnog čovjeka same države Crne Gore.
Da se vratimo opet na simvoliku ove priče koja je mnogo duga. Reći ću samo da je opravdanje, koje su koristili u to vrijeme, dok je trajala propaganda da se Lovćenska crkva sruši, bilo da ,,to u stvari nije Njegoševa već crkva Aleksandra Karađorđevića koju je on podigao i obnovio u čast svog sina, za njegov rođendan”.
Međutim to nema veze sa mozgom. Kao što imamo mejnstrim medije, imamo i “mejnstrim Crnogorce” koji ponavljaju, kao papagaji, ono što im plasiraju, ne razmišljajući da li je to istina ili nije. Oni ne žele da čuju istinu, već uporno ponavljaju laž.
Nije istina da je to bila Aleksandrova crkva. Pet godina prije njene obnove, inicijativu je kod Svetog Sinoda, gdje je tada sačinjen zapisnik, pokrenuo Gavrilo Dožić, tadašnji Mitropolit crnogorsko-primorski. Bila je to akcija Svetog Sinoda Srpske pravoslavne Crkve, dok je kralj Aleksandar Karađorđević bio najveći donator crkve na Lovćenu. I danas imamo donatore, bezmalo svaka crkva ima nekog svog donatora. Kralj Aleksandar je imao i ličnu obavezu prema Lovćenskoj crkvi. On je unuk kralja Nikole. Njegoš je bio njegov predak. Odrastao je na Cetinju. Imao je porodičnu obavezu da bude donator ove crkve, i dao je od svog, a ne od državnog novca za njenu obnovu.
Tu laž o “Aleksandrovoj crkvi”, koja se sada u Crnoj Gori stalno ponavlja, lansirao je Savić Marković – Štedimlija, skutonoša vođe ustaštva u Drugom svjetskom ratu Ante Pavelića, 1970. godine u zagrebačkom ,,Vjesniku”.
Druga nestina, koju je lansirao Vladimir Dedijer, Titov biograf, je da crkva na Lovćenu nije originalna, da je mogla biti popravljena, da nije morala da se ruši (iako postoje građevinski izvještaji da to nije tačno, jer je crkva bila toliko urušena da nije mogla da se popravi), kao i da nije rađena po gabaritima i na temeljima stare crkve. Tu imamo svjedočenje inženjera Veliše Popovića, koji je vodio radove na obnovi crkve, da ona jeste urađena na temeljima stare crkve i da je svaki njen kamen, koji se gore zatekao, ugrađen u obnovljenu crkvu. Dakle, imamo pisana svjedočenja ljudi koji su vodili radove na obnovi Njegoševe kapele. Samo je dodato malo gumno oko crkve i zidić visine jedan metar, da se ne bi neko okliznuo i pao niz lovćensku liticu. Samo je to dodato prethodnoj crkvi. I ova laž se stalno ponavlja, vrti kao pokvarena ploča u crnogorskim mejnstrim medijima. Na taj način se nastoji opravdati rušenje Lovćenske crkve 1972. godine. Isto tako se danas ponavlja i naziv ,,Crkva Srbije” umjesto Mitropolija Crnogorsko-primorska.
Lovćenska crkva i lovćenski mauzolej danas su dva strašna simvola, o čemu sam govorio na Okruglom stolu u Podgorici koji je, zapravo, imao format naučnog skupa. Mitropolit Joanikije me udostojio da otvorim ovaj skup.
Lovćenska crkva simvolizuje drevnu Crnu Goru, njen hrišćanski vijednosni sistem uz pomoć koga je ona, kroz sve vjekove, opstala kao država i Crnogorci kao narod. Mauzolej na Lovćenu je simvol novog, paganskog vremena. Tako se danas na Lovćenu vodi tektonska borba između dvije civilizacije: istočnjačke, ili istočnopravoslavne, i novopaganske, globalističke. Kada vidite da se neko zalaže za mauzolej znajte kojem jatu i kojoj civilizaciji pripada. Kada se neko zalaže za Lovćensku crkvu opet znajte kojoj civilizaciji pripada. Dakle, na Lovćenu se danas zbiva sukob civilizacija. Nije to ništa novo jer je sukob civilizacija postojao kroz čitavu istoriju ljudskog roda. To je sukob između dobra i zla.
Hrišćanski vrijednosni sistem jeste ono što je oličenje dobra. To je borba, prije svega, za porodicu, borba za moralnost u društvu, za etičnost, za očuvanje slobode i svega onoga na čemu je opstao naš narod.
Ovaj drugi, paganski, vrijednosni sistem je borba za ubijanje nerođenih ljudi abortusima i na druge načine, borba za uništenje porodice, za opšti razvrat i nametanje raznih prava koja u stvari znače nasilje manjine nad većinom. To je ta nova civilizacija.
Da kažem još jednostavnije: za crkvu na Lovćenu su oni koji porijelko vode od Adama i Eve a za mauzolej oni koji porijeklo vode od majmuna.
U nastavku emisije je otac Jovan govorio o temi kojom se on bavi dugi niz godina, temom abortusa i ubijanja nerođene djece u utrobi majki.
Koliki je grijeh abortus? Kako da svako od nas, sa svoje pozicije, pomognemo da se smanji broj ubijanja nerođene djece, poučio nas je otac Jovan.
“Pokajanje i samo pokajanje je jedini lijek protiv ovog velikog grijeha“- kaže otac Jovan.
Još jedna od tema o kojima smo razgovarali sa ocem Jovanom u ovoj emisiji je naš odnos prema bolestima.
“Pristupimo svojoj bolesti sa radošću i zahvalnošću Bogu jer je to naša šansa da spoznamo svoje slabosti i promijenimo način života. Naša vjera mora biti djelatna, duboko u nama i u našim srcima. Ako imamo straha slaba je i vjera naša. Mi Bogu moramo biti blagodarni. Naš odnos prema bolesti je pitanje našeg povjerenja u Boga“-kazao je otac Jovan.
Emisiju sa ocem Jovanom vam toplo preporučujemo za slušanje.
Slobodanka Grdinić
