Djetinjstvo se gradi kroz ono što djetetu svakodnevno pružamo — vrijeme, pažnju, sigurnost, razgovor i ljubav. Obzirom na to da su ekrani postali dio svakodnevice, a porodični život sve ispunjeniji obavezama, pitanje kako sačuvati djetinjstvo kao prostor igre, bliskosti i povjerenja – postaje sve važnije.
O tome je ovog jutra govorila Doris Dimitrijević, master učitelj, autorka projekta „Čarobno odrastanje“, pjesama i materijala posvećenih djeci i porodici. Rođena u Splitu, odrasla u Zemunu, a danas nastanjena u Njemačkoj, Doris svoj rad posebno usmjerava i na djecu srpske dijaspore, njegovanje jezika, kulture i duhovnog nasleđa, kao i na rad u okviru crkvene zajednice.
Govoreći o radu sa djecom, Doris Dimitrijević ističe da je svako dijete poseban svijet, sa sopstvenim ritmom, potrebama, strahovima i radostima. Ponašanje djeteta, kako kaže, često govori više od riječi, pa iza onoga što odrasli nazovu neposlušnošću ili tvrdoglavošću – može stajati potreba da bude saslušano, prihvaćeno i vođeno.
„Djetetu zaista nije potreban savršeno odrastao čovjek, nego onaj ko će ga istinski vidjeti, prihvatiti i biti tu dok raste“, poručila je Doris, naglašavajući da odrastanje nije trka i da dijete nije projekat koji treba što prije privesti nekoj sledećoj fazi. Važno mjesto u razgovoru zauzelo je pitanje vremena koje roditelji provode sa djecom. Tehnologija sama po sebi, smatra naša gošća, nije problem. Problem nastaje onda kada ekran počne da zamjenjuje odnos — razgovor, igru, priču, zagrljaj i stvarno prisustvo roditelja. Za djecu koja odrastaju van matice, važan je i osjećaj pripadnosti. Jezik, ćirilica, pjesma, običaji i susreti sa drugim porodicama nisu samo čuvanje uspomena na prošlost, već i način da dijete upozna svoje korijene i izgradi svijest o tome kome i čemu pripada. Posebno je značajno što se ovaj rad odvija i u okviru crkvene zajednice.
Porodica, škola i Crkva, kako je istakla Doris Dimitrijević, mogu biti tri važna mjesta na kojima dijete pronalazi ljubav, znanje, sigurnost, svoju zajednicu i duhovni oslonac.
Razgovor je bio prilika i da najavi novu knjigu „Dio moje duše“ u kojoj su sabrane pjesme o životu, porodici, vjeri, duhovnosti, prirodi i ljudima koji su je svojim životom ili susretom podstakli na stvaralaštvo. Govorila je i o saradnji sa Draganom D. Mirković i pjesmi „Za nas je život pjesma“, kao i o brojnim susretima sa djecom i porodicama u parohijama širom Evrope. Ta gostovanja, kako kaže, potvrđuju koliko je ljudima u dijaspori potreban susret — prilika da njihova djeca čuju svoj jezik, upoznaju drugu djecu i osjete da su dio šire zajednice. Posebnu poruku uputila je i roditeljima. Djetinjstvo se ne dešava jednog dana, kada obaveze budu završene, već sada — u jutarnjoj žurbi, u razgovoru tokom povratka kući, u pitanju na koje roditelj ipak odgovori i u priči pred spavanje. Djeci je poručila da budu radoznala, da pitaju, istražuju, igraju se i da se ne plaše grešaka. Ipak, jedna njena rečenica posebno ostaje: „Ne žurite da porastete.“
Razgovor sa Doris Dimitrijević za sobom ostavlja jednu veliku istinu: dijete najprije pamti odnos. Pamti ko ga je saslušao, ko mu je pružio ruku, ko se sa njim pomolio, ko je imao vremena za njegovo pitanje i ko mu je pokazao da je voljeno. Hrišćansko vaspitanje ne počinje velikim riječima, već upravo u domu — u primjeru roditelja, u molitvi, praštanju, dobroti, strpljenju i odgovornosti prema drugom. Doris Dimitrijević svoju poruku najbolje je sažela u stihovima iz nove knjige: „Zalivajmo djecu vjerom, lijepim riječima, milujmo ih pogledima, razumijevanjem. Obaspimo ih poljupcima, razgovorima, pravim istinama, nikako podsmijevanjem.“
U svijetu koji od djece često traži da što prije odrastu, možda je najvažnije da im sačuvamo ono što im je Bog darovao — djetinjstvo, ali i da ih kroz njega naučimo ljubavi, dobroti, vjeri i ljudskosti.
