Umjetnost freskopisa i ikonopisa pripada načinu gledanja koji traži strpljenje i unutrašnju mjeru. U tom radu, najvažnije je ono što se u tišini gradi između čovjeka, materije i smisla. Zato i ruka ikonopisca nosi i težinu za koju se ne može reći da je samo zanatska, nego ona sa sobom nosi i odgovornost prema onome što ostaje nakon što se boja osuši.
Na ovu temu, kao i o svom životnom i stvaralačkom putu u Temi jutra govorio je đakon Nikola Lubardić – akademski slikar i ikonopisac, rorijeklom sa Romanije, koji danas živi i stvara u Beogradu. Diplomirao je primijenjeno slikarstvo na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Beogradu u klasi profesora Miodraga Vujačića Mirskog, a magistrirao freskopis.
Tokom svog umjetničkog rada učestvovao je u oslikavanju šesnaest hramova. U Beogradu djeluje kao samostalni umjetnik, posvećen ikonopisu, kao i apstraktnom slikarstvu. U razgovoru je istakao da se u njegovom životu i pozivu ne razdvajaju đakonska služba, umjetnost i ikonopis, već da čine jednu cjelinu. Govorio je o iskustvu rada na živopisu hramova, kada se nakon godina truda sagleda cjelina oslikanog prostora, što donosi i radost i osjećaj odgovornosti prema onome što ostaje u vremenu Crkve.
Posebno se osvrnuo na svoj zavičaj Romaniju, kraj koji je, kako je naveo, čvrsto oblikovao njegov karakter i odnos prema riječi i poštovanju čovjeka. Takođe se prisjetio trenutaka provedenih sa vladikom Atanasijem, koji su ostavili poseban trag u njegovom životu.
U jednom dijelu razgovora govorio je o promjenama koje su obilježile svakodnevni život i međuljudske odnose. Prema njegovom mišljenju, nekadašnji ritam života ostavljao je više prostora za uvažavanje, pristojnost i poštovanje starijih, dok savremeno doba donosi ubrzanost i nemir koji se odražavaju i na način na koji ljudi komuniciraju.
„To je bilo gospodsko vrijeme“, rekao je, prisjećajući se vremena u kojem su, kako je naveo, pozdrav, lijepo obraćanje i poštovanje bili dio svakodnevne kulture.
Govoreći o svom stvaralaštvu, Lubardić se vraća na suštinu odnosa prema ikoni i njenom unutrašnjem smislu. Sve to, u konačnici, čini njegov svijet u kojem se umjetnost, vjera i život prožimaju u jednu cjelinu.
