Jedna od rijetkih umjetničkih disciplina koja od čovjeka traži strpljenje, tišinu i unutrašnju sabranost, jeste upravo duborez. Rezbarenje u drvetu, spoj zanatske vještine i duhovne pažnje, vijekovima je bilo prisutno u pravoslavnoj kulturi, posebno u prostoru hrama, gdje je drvo dobijalo oblik služenja, a umjetnost smisao trajanja.
O ovoj umjetnosti u jutarnjem programu našeg radija razgovarali smo sa Nikolom Butulijom iz Trebinja, samoukim duborescem čiji radovi danas čine dio brojnih domova i pravoslavnih hramova u Hercegovini i širem regionu. Njegov put ka duborezu nastao je iz postepenog unutrašnjeg usmjerenja i susreta sa tradicijom, započetog u radionici manastira Tvrdoš uz podršku i prepoznavanje vladike Grigorija.
Za jedan kvalitetan rad, ističe Nikola, potrebno je tri do četiri sedmice. U radu koristi lipu, divlju krušku, hrast i trešnju – vrste drveta koje, zahvaljujući svojoj strukturi i teksturi, omogućavaju preciznu obradu i jasnoću motiva.
Butulija je ukazao na značaj prenošenja znanja, posebno među mlađim generacijama, koji su, kako je naveo, itekako zainteresovani za ovu vrstu rada. Upravo se u tome vidi i budućnost ove umjetnosti.
Duborez Nikole Butulije pokazuje kako drevna tehnika rezbarenja u drvetu može oživjeti tradiciju u današnjem vremenu, kao i lični stvaralački trag. Njegov rad na veoma lijep način odražava posvećenost, strpljenje i ljubav prema materijalu i namjeni svakog komada.
