U kripti Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici predstavljena je u subotu, 14. juna, knjiga ,,Luča moja što mi vedri dan” autorke Vesne Stojanović. O knjizi su govorili: protojerej Nikola Pejović, recenzent dr Tamara S. Piletić, pilot Nikola Popović i autorka. Tokom večeri stihove pjesama su recitovali učenici Gimnazije ,,Sveti Sava” iz Podgorice, a nastupio je i dječiji hor Škole vjeronauke pri Sabornom hramu.
Knjiga ,,Luča moja što mi vedri dan” je zbirka pjesama i razmišljanja majke koja je izgubila svog najmlađeg sina Petra u tragičnoj nesreći koja se dogodila na Vaskrsni utorak.
Prota Nikola Pejović, starješina Sabornog hrama u Podgorici, pozdravio je sve prisutne i izrazio zahvalnost na njihovom prisustvu. Objasnio je da je Crkva izgrađena ne samo da bi se divilo njenoj ljepoti, već da bi se svjedočilo vjeri u vaskrslog Hrista i da bi se hodalo putem svjetlosti. Pozvao se na Njegoševe riječi iz djela „Luča Mikrokozma“, napominjući da se istinska sreća ne može naći na zemlji. U nastavku je govorio o tome kako je smrt pravi neprijatelj čovječanstva i da samo pronalaženjem smisla u životu i prevazilaženjem smrti, čovjek može istinski ispuniti svoju svrhu. Otac Nikola je napomenuo da vrijeme svih ovih događaja ima dublje značenje više od slučajnosti, povezujući se sa praznikom Svetog Justina Ćelijskog. On je posebno izrazio divljenje sozercavajući snagu, mudrost i vjeru autorke u pretvaranju svoje tuge u stihove osvijetljene Hristovim vaskrsenjem.
,,Ovi stihovi, vjerujte mi, a to mi sveštenici najbolje znamo, su u rangu onih stihova koji su pisani u toku Strasne (Stadalne) sedmice, kada se služi služba koju zovemo plač Majke Božije, kada ona oplakuje svojega Sina koji visi na krstu, ali ga oplakuje, ne kao ona bez nade, i ne kao ona koja ne vjeruje Sinu svome da ono što je obećao da će to i ostvariti, nego sa dubokim bolom i patnjom prožimajući svetom nadom u vaskrsenje i ponovni susret. Kao što se starac Zosima klanja Karamazovima u čuvenom romanu Braća Karamazovi i ja umjesto riječi koje mi nedostaju u ovom trenutku, duboko se klanjam vjeri Vesninoj, snazi Vesninoj, mudrosti Vesninoj i svim onim što je Vesna donijela, a vjerujte da je u ovih, evo, 20 godina koliko sam sveštenik, niko tako, sad ću biti malo i ličan, u moj život nije donio toliko vjere i nade i ljubavi“. – poručio je između ostalog protojerej Nikola Pejović.
Učenici su recitovali pjesmu „Tumaranje dolinom smrti“, koja istražuje dubine vjere i predaje svoju nadu i pouzdanje Bogu nakon slomljenosti i odabira ono duhovno umjesto materijalnog i pronalaženje smisla u patnji. Pjesma sugeriše da ljepota, dobrota i osmijesi ne mogu jednostavno nestati, već će pronaći veću dimenziju, boju, dubinu i svjetlost u drugom carstvu – Carstvu nebeskom.
Recitovana je zatim pjesma „Trezor ljepote“ koja izražava majčino odbijanje da prihvati smrt svog sina kao tragediju, umjesto toga vidjeći njegov život kao blagoslov, a njegovu ljepotu kao nešto što mu je donijelo Carstvo božije. Pjesma govori o osjećaju sinovljevog prisustva u pričama i osmjesima svakog dana i izražava vjeru da je ljubav najduža molitva pred Bogom.
Nikola Popović, Petrov prijatelj i kolega pilot, podijelio je uspomene na Petra, opisujući ga kao nekoga ko je pokazao šta znači biti prijatelj i podržavati druge. Naglasio je da je Petar prije svega bio čovjek, pokazujući kroz djela svog života iskrenost, lojalnost i saosjećanje. Popović se prisjetio kako je Petar uvijek bio tu kada je bilo potrebno, odgovarao na pozive i poruke, a nikada nije opterećivao druge svojim problemima uprkos tome što je bio osjetljiv. Pomenuo je kako je Petar preuzeo odgovornost za svoju porodicu nakon očeve smrti i zaključio da će Petar zauvijek ostati dio njihovih života i sjećanja.
Nakon obraćanja gospodina Popovića, učenici Pravoslavne gimnazije „Sveti Sava“ recitovali su pjesmu „Put“ u kojoj se Petrova majka obraća njemu – prijatelju i saputniku koji doživljava bol, sjećanja, tugu i nepravdu. Ona sugeriše okretanje ka nebu kao svakodnevnom hljebu, traženje iscijeljenja za rane i pronalaženje puta koji vodi ka miru i slobodi. Pjesma opisuje ovaj put kao put samo za izabrane koji nisu pronašli sreću na zemlji, ali su prepoznali tajnu ljepote i dobrote, čuvajući sebe za vječnost.
Pjesma „Neki sinovi rađaju majke“ istražuje kako sinovljeve vrline i ljepota mogu učiniti majku ponosnom, iako se ona osjeća nedostojnom takvog blagoslova. Opisuje kako je Bog prepoznao sinovljevu lepotu i odveo ga u svoje bašte da ga zaštiti od zla, ostavljajući majci teret nošenja tuge razdvajanja, znajući da će njene čiste suze i duša dobiti oproštaj i spasenje od Gospoda Hrista.
Dr Tamara Piletić, recenzent ove knjige, predstavila je svoju recenziju opisujući je kao „knjigu ispunjenu dubokim bolom i nepokolebljivom vjerom, koja osvjetljava put ka razumijevanju smisla života i smrti.“ Objasnila je da knjiga počinje narodnom pjesmom „Jalenče“, koja simvolizuje žrtvu i iskupljenje. Knjiga je strukturisana u šest poglavlja koja se odvijaju poput duhovne tužbalice ispunjene ljubavlju i snažnom vjerom. Istakla je specifične pjesme poput „Tumaranje dolinom smrti“, „Molitva Majci Božijoj“ i „Jutro skuplje vijeka“, analizirajući njihove teme transformacije kroz patnju, molitvu i nadu u vaskrsenje. Dr Piletić je zaključila da knjiga služi kao spomenik Petru, mladiću koji je volio visine i daljine i koji se, prema riječima njegove majke, od rođenja pripremao za Carstvo nebesko.
Po obraćanju uvažene recenzentkinje dr Tamare Piletić recitovane su dvije pesme: „Jutro skuplje vijeka“, koja govori o iščekivanju lijepog buđenja posle smrti kada će sve rane biti zacijeljene i voljeni se ponovo ujediniti, i „Buđenje“, koja suprotstavlja svjetske poruke o tome da budemo jaki i uspješni sa stvarnošću ljudske krhkosti i važnošću njegovanja sopstvene duše. Druga pjesma podstiče buđenje duše, njeno prihvatanje i pronalaženje mira u njoj.
Vesna Stojanović, autorka knjige i Petrova majka, izrazila je zahvalnost svima na podršci, posebno sveštenstvu na čelu sa starješinom protojerejem Nikolom Pejovićem, kao i osoblju Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici što su omogućili predstavljanje knjige na ovom svetom mjestu. Objasnila je da njena knjiga nije bila zamišljena kao književno ili stilsko dostignuće, već kao dokumentacija njene borbe, nadajući se da bi mogla pomoći drugima u trenucima beznađa. Opisala je pronalaženje snage u ljepoti i svjetlosti tokom svojih najmračnijih trenutaka, odbijajući da dozvoli gorčini ili mržnji da zaliječe njene rane. Umjesto toga, izabrala je nježnost, ljubav i toplinu kao svoj ljekoviti melem. Vesna je podijelila kako je sve što je naučila u životu izronilo iz njene podsvijesti da bi je spasilo, pomažući joj da obnovi svoje slomljeno srce. Pomenula je Njegoša, Svetog Petra Cetinjskog, Paskala, Teslu, Milankovića, Andrića i mnoge druge kao izvore istinske prosećenosti u bogopoznanju. Zaključila je izjavom da je knjiga njena obaveza prema Bogu, a zatim i prema njenom sinu, objašnjavajući da bez Boga više ne bi imala ni svog sina. Završila je vaskršnjim pozdravom „Hristos vaskrse“, potvrđujući svoju vjeru u vaskrsenje.
,,I samo će ljubav spasiti svijet. U svemu što ste radili, naučili, pročitali, tražite uporište, znake pored puta i naći ćete ih. Meni su bili dovoljni. Ova knjiga je bila moja obaveza. Prvo prema Bogu, a onda prema sinu. Ja sam u jednom trenutku mislila da kažem prvo prema sinu, pa prema Bogu. Ali razumjećete, ako nema Boga, ja nemam više sina. Ali ja i moje majčinsko srce ne osjeća tako. Ne smije tako biti. Dobrota je najveća mudrost, to je rekao jedan slavni pjesnik. Ovo veče je toga potvrda. Okupio nas je (Petar) ponovno sve svojom, dobrotom i radošću. U Hristovom vaskrsenju je nada naša, nada ljudska i sve divne mladosti i ljubavi naše spasavaju se time i žive kao i moj anđeo Petar. Zato svima večeras najskrenije zahvaljujem što ste tu i glasno sa vjerom majke Petra, koji je na Vaskrs uzet, ima li većeg znaka, pozdravljam vas vaskršnjim pozdravom: Hristos vaskrse!“ – rekla je na kraju autorka knjige i Petrova majka Vesna Stojanović.
Tekst, foto & video: Boris Musić
