Sveštenik Dragan Stanišić održao je 23. februara u Svetogeorgijevskom domu u Podgorici, predavanje na temu “Arhiepiskop srpski Danilo II”. Predavanje je održano u okviru vjeronauke za odrasle “Dobrotoljublje”, pri Crkvi Svetog Đorđa pod Goricom.
Arhiepiskop Danilo pisac Žitija Svetih srpskih kraljeva i arhiepiskopa
Rođen je oko 1270. g. Bio jedanaesti po redu srpski arhiepiskop, od 1324. do 1337. Danilo, sin blagočastivih roditelja, u mladosti nauči sve pouke božastvenih reči, kao mladić stupi na Milutinov dvor, koga ovaj uze k sebi videći ga ukrašena svakim dobrim običajem. Danilo se ne saplete krasotama ovoga veka i onim što je kratkotrajno, no sve prevaziđe kao izvan tela i sujetne slave, imajući duhovna krila da preleti mreže lukavoga lovljenja, svagda gledajući na pogodno vreme, kako bi mogao primiti monaški obraz.
Gospodom vođen iziđe u manastir Sv. Nikole koji je na obali rijeke Ibar, mjesto zvano Končul, gdje primi monaški obraz i bu mu narečeno ime Danilo monah. U tom manastiru poče živjeti po Božijoj volji. Bio je obrazac svoj braći u tom manastiru. Posle malo vremena proču se njegov bogougodni život i velika vrlina. Arhiepiskop Jevstatije II pozva ga k sebi i bi rukopoložen za prezvitera. I kad manastir Hilandar nije imao igumana, kralj Stefan Uroš sa Arhiepiskopom Jevstatijem i cijelim saborom izabraše ga da bude iguman i otpustiše ga u Svetu Goru. Nastavio je živjeti u strahu Božijem i pobožnosti brinući se za manastir Hilandar. U to vrijeme mnogi narodi: Fruzi, Turci, Jasi, Tatari, Mogovari i Katalani podigoše se i dođoše u Svetu Goru, i opkolivši je, razgrabiše sva bogatstva sabrana u njoj, mnoge svete hramove upališe, i skoro je svu opustiše i sam Hilandar bio je veoma u velikoj opasnosti od bezbožnika. Velika množina počeše sjeći vrata i razbijati zidove hoteći ući unutra. Strašno bješe vidjeti njihov ubojni stroj. Strijele puštene rukama bezbožnika padahu kao kiša. Muški boreći se sa bezbožnicima, Danilo je od jutra do večera vapio Bogu iz dubine duše. A kada zlolukavi vidješe da ne mogu ući, usjedoše na svoje konje i otidoše raspaljivani velikim gnevom i preteći da će se opet vratiti i uništiti ga. Danilo posle ovoga skupi veliku množinu izabranih ljudi koje mu dodijeli kralj i uvede ih k sebi u manastir, sa njihovim oružjem. A kad bezbožnici to čuše, uplašeni strahom sile Gospodnje ne htjedoše te godine doći na Hilandar.
Kada ponovo dođoše razbojnici ljudi koji su bili u manastiru izađoše protiv njih i, uzdajući se u Gospoda i molitve Danila, uskočiše posred njih i mnoge umrtviše, druge raniše množinu uhvatiše. Poslije malo vremena ovi bezbožnici ponovo osiliše i tražahu da im se Danilo preda. Čuvši za to on ode u manastir ruski, ka Svetome Pantelejmonu. A oni bezbožnici nađoše neka dva poslušnika iz Hilandra, Nikolaja i Georgija, i obećaše im mnogo zlata ako im predadu Danila. Oni obećaše da će to učiniti i kad su došli u manastir Pantelejmon javiše se Danilu, svom igumanu. On prvobitno ništa ne posumnja, ali se poslije uvjeri da su poslati od neprijatelja, koji su već opkolili manastir i upalili ga. Danilovi vojnici zavjerenike razoružaše i zatvoriše i, posle duge opsade, otjeraše bezbožnike i ugasiše vatru. Oni zloimeniti i bezbožni narodi došavši na Svetu Goru stajahu tri godine i tri mjeseca.
Poslije toga Danilo ostavi starešinstvo slavnoga manastira Hilandara i pođe u ćeliju Svetoga Save u mjesto Kareja, da živi u bezmetežnoj usamljenosti. Na njegovo mjesto bi postavljen u Hilandaru prepodobni iguman Nikodim, koji je bio njegov učenik. Na molbu kralja Milutina, Danilo morade ponovo doći u Srbiju, gdje primi upravu za slavni manastir Svetoga Stefana, mjesto Banjska, gdje bi narečen za episkopa. Potom se on opet vrati u Hilandar, želeći dalje da ide u Jerusalim. Ali kralj ga opet tražaše da dođe i on se nađe uz njega pri prestavljenju njegovu.
Stefan Uroš Treći, koji primi presto, veoma zavolje episkopa Danila i veoma se uzdaše u njega. Pošto mu je dovoljno poslužio, opet odlazi u Svetu Goru, ali ubrzo biva izabran za arhiepiskopa i uzvedoše ga na presto Sv. Save u naročiti dan praznika Vozdviženja Časnoga Krsta.
Kao arhipastir, Danilo se veoma potrudi u zemlji svoga otačastva. Sazida, obnovi i ukrasi svim potrebnim mnoge veleljepne hramove. Podiže crkvu Bogorodici Odigitriji u Peći, u kojoj načini dva zdanja, jednu crkvu posveti Preteči, a drugu Svetom Arseniju arhiepiskopu. Blizu te prvozdane crkve, sagradi i malu crkvicu Svetom Nikoli. Žiču ili tzv. Dom Spasov, Danilo pokri olovom, kao i kulu, a obnovi i trpezariju. U mjestu zvanom Jelašci sazida crkvu u ime Svetog arhanđela Mihaila i obnovi hram Svetoga Save prvog arhiepiskopa srpskog u Lizici.
O prestavljenju Svetog arhiepiskopa srpskog Danila Drugog njegov Učenik piše:
Ovaj preosvećeni gospodin moj arhiepiskop kir Danilo, smerni i krotki i ništeljubivi, iskusan i izabrani u zapovestima Božijim, a još i procveta u dobrim delima, i požive u svetiteljstvu na prestolu svetoga Save četrnaest godina i tri meseca, bogougodno požive i Gospodu ugodi, i usnu s mirom i ka Gospodu otide meseca dekemvrija devetnaesti dan u 1-vi čas noći.
Tokom večeri koje je posvećeno Svetom Danilu II arhiepiskopu srpskom, osim referenta uzeli su svojim prilozima učešće i članovi i slušaoci Škole vjeronauke za odrasle: Vjera Bašanović je izvela na flauti četiri kompozicije; Pavle Šofranac je po svom izboru čitao djelove iz Svetog Pisma; Duška Stanišić je čitala odjeljke iz žitija Danila II.
