U nedjelju treću po Pedesetnici, 11. jula, 2021. godine, u Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, odslužena je Sveta arhijerejska liturgija kojom je predstojao Njegovo preosveštenstvo Episkop buenosajreski i južno-centralnoamerički g. Kirilo.
Preosvećenom Episkopu Kirilu sasluživalo je sveštenstvo Sabornog hrama, protojereji-stavrofori: Dragan Mitrović i Dalibor Milaković, protojereji: Miladin Knežević, Mirčeta Šljivančanin, protođakon Vladimir Jaramaz i đakon Natanailo, sabrat manastira Svetog Simeona Mirotočivog na Nemanjinoj obali u Podgorici.
Na Svetoj liturgiji su pjevali i odgovarali članovi mješovite pjevnice pri Sabornom hramu.
Sabranima se obratio se Preosvećeni Episkop buenosajreski južno-centralnoamerički g. Kirilo koji je naglasio da je od izuzetne važnosti vježbanje uma, posebno pri molitvi i čitanju riječi Božije:
“Trebamo da vježbamo pažnju, braćo i sestre, posebno umnu pažnju pri molitvi i pri čitanju riječi Božije. Zato što je um oko naše duše. Um je prozor za nevidljivi svijet koji je nevidljiv za naša čula. Onaj spektar koji je našim čulima dostupan je veoma mali, mnogo je veći dio onoga što ne vidimo, a u tome što ne vidimo je suština, zato je čovjeku dat um, da osjećamo i vidimo nevidljivi svijet. Vježbajući um možemo to da postignemo, ali, važno je znati kako. Um se vježba usrdnom molitvom, čitanjem psalama, Isusovom molitvom”, pojasnio je vladika Kirilo.
On je takođe približio suštinu i smisao odlomaka iz pročitane jevanđelske priče koji govore o duhovnim očima, očima uma kojima se sagledava duhovni svijet:
“U Jevanđelju današnjem čuli smo da se govori o svjetlosti i o organu koji je naše tjelesno poimanje svjetlosti, a to je oko. Gospod jasno govori da ako je naše oko tamno, onda i cijelo tijelo biva tamno, dok ako oko prima svjetlost onda i svo naše tijelo prima svjetlost. Tu se naravno ne govori o tjelesnim očima već o duhovnim očima, o našem umu – koji predstavlja oko – vid naše duše”.
Vladika Kirilo je objasnio da su prije grijehopada kod ljudi bili sjedinjeni um, srce i volja, što se, kako je dalje naglasio, promijenilo nakon pada u grijeh:
“Oči često puta navode na zlo, jer se suviše uzdajemo u naša tjelesna čula zaboravljajući pritom da posedujemo nebesko čulo – um, kojemu je po Svetim ocima Crkve, glavno sjedište bilo u srcu kao kod Adama i Eve u Raju. Nakon grijehopada, um, srce i volja su se razjedinili i u toj šizofreniji uma, srca i volje se sagledava i oslikava padanje u grijeh ljudskog roda. Sa druge strane, i ako se nalazimo u palosti i šizofreniji bića, gdje smo razjedinjeni, Bog nas ipak nije ostavio. To nam pokazuje bezbroj svijetlih primjera svetitelja koji nam pokazuju da čovjek i u ovom životu može da oživi svijetlost svoga uma i da to duhovno u njemu nadvlada, nadiđe i kontroliše ono tjelesno”, podsjetio je Preosvećeni Episkop.
Tokom pastirskog slova vladika Kirilo je dao poseban osvrt na riječi iz jevanđelske priče koje eksplicitno ukazuju na to da se ne može živjeti duhovno, a pritom služiti strastima poput srebroljublja:
“Ova jevanđeljska priča nam još takođe poručuje da ne možemo dva gospodara služiti. Kaže se: Ne možete služiti Bogu i mamonu. Dakle, jevanđelska priča nam adresira srebroljublje kao jedno od glavnih prepreka za duhovni život čovjeka. Što će reći da je problem u strasti, ne u samom bogatstvu”, kazao je vladika i objasnio da je mamon bio jedno od feničanskih božanstava bogatstva.
Istakao je da od bilo čega može da se napravi idol a kada se tako nešto desi onda čovjek služi strastima – mamonu i pojasnio da ne znači da ćemo nešto izbjeći ako smo siromašni. “Već, to znači da ne treba da vežemo svoj um i srce za propadljive stvari”, poručio je vladika Kirilo.
Naposlijetku, on je ukazao na smisao riječi Gospodnje da čovjek najprije treba tražiti Carstvo nebesko za razliku od toga što znači biti opterećen isključivo ovozemaljskim brigama o materijalnom sticanju u kojem nema života:
“Gospod nam u Jevanđelju jasno poručuje da naše naznačenje nije da se što bolje obučemo i bolje najedemo i napijemo, to svakako činimo manje ili više radi održavanja našeg zemnog života. Gospod jasno pokazuje u alegoriji da time što se jedan od najbogatijih ljudi u istoriji ljudskog roda – premudri car Solomon – u svoj svojoj slavi nije obukao kao cvijet krina, da se ne možemo takmičiti ni sa cvijećem u materijalnim smislu, jer je bolje od nas. Gospod je to izrekao na ovaj način da bi nam time pokazao da je naše naznačenje za Carstvo nebesko, a ne za ovaj prolazni svijet”.
Vladika Kirilo je dao poseban akcenat na posjedovanje svijesti da je uz sabornu molitvu u crkvama i hramovima, što nesumnjivo predstavlja krunu naše molitve, jako važna i lična molitva u našim domovima:
“Vrlo je važna molitva u našim domovima. Mi se ovdje zajedno pomolimo i to je kruna naše molitve – zajednički sabor. Međutim, ako to ne dopunimo u našim domovima, nekako neće biti kompletna naša molitva i nećemo izvježbati pažnju uma da bi i ovdje u hram kad dođemo bili skoncentrisani na slušanje i tumačenje riječi Božije. Treba biti izvježban u molitvi da bi u vrijeme iskušenja koje Gospod popusti u nekom trenutku našeg života – a iskušenja su ispit – bili spremni za ispitivanje naše vjere. Zato da bi bili spremni i da bi položili taj ispit, prizivajmo ime Božije u molitvi, bez kojeg nema spasenja”, poručio je Episkop buenosajreski i južno-centralnoamerički g. Kirilo.
Tekst, foto & video: Boris Musić
