Na praznik kada naša Sveta Crkva proslavlja Svetog Apostola Jakova, brata Gospodnjeg, 5. novembra, 2021. godine, u Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, odslužena je Sveta Jakovljeva Liturgija kojom je predstojao Episkop buenosaireski i južno centralno američki g. Kirilo
Preosvećenom Episkopu g. Kirilu sasluživalo je sveštenstvo: protojerej-stavrofor Dragan Stanišić, kao i protojereji: Miladin Knežević, Predrag Šćepanović, Branko Vujačić, jeromonah Amfilohije, jerej Velimir Bugarin, kao i protođakon Vladimir Jaramaz.
Na Svetoj Liturgiji su pjevali i odgovarali članovi mješovite pjevnice pri Sabornom hramu.
Svima sabranima obratio se Preosvećeni Episkop buenosaireski južno-centralno Američki g. Kirilo. Preosvećeni Vladika Kirilo je u uvodnom dijelu svog obraćanja ukazao na to da je Gospod svojim ovaploćenjem osvetio materinstvo i očinstvo, kao i kumstvo i bratsvo:
,,Gospod Isus Hristos je želio da osveti naša zvanja, titule, tako je očinstvo osvetio otkrivši nam da treba da budemo, da jesmo sinovi Oca našega nebeskoga i kroz Njega nas je Hristos Gospod usinovio našem Ocu. Materinstvo je osvetio kroz Presvetu Bogorodicu koja se udostojila da rodi Spasitelja svijeta u ovoj našoj dolini plača, ali koja je time pretvorena u radionicu vječnoga života. Takođe je i kumstvo osvetio kroz ličnost Svetog Jovana Preteče, a evo vidimo da je Jakov sluga Božiji udostojio se da se nazove bratom Gospodnjim i da time osveti i bratstvo”.
U svom daljem izlaganju Vladika Kirilo je posebno naglasio važnost bratstva koje se ogleda u brastvu Svetog Apostola Jakova, budući da se bratstvo uvijek odlikuje jedinstvom kakvo je i sam projavio u odnosu prema Gospodu, ukazavši pritom da se sile zla uviejk trude da unesu razjedinjenost i razbraćenost:
,,Kako nam je i u ovom vremenu i u svakom vremenu potrebno da budemo sveto bratstvo, da budemo zaista braća međusobno i da imamo mir među sobom vidi se po primjeru da sve sile vidljive i nevidljive, naročito đavo i njegove vojske, a i one vidljive, misleći prije svega na one ideološke, političke se trude da nas podijele da nas razbrate, a time i da oslabe naše sile i na zemlji, a takođe i da postave pod znakom pitanja i naš udio u budućem vijeku”.
,,Onaj koji mrzi brata svoga, neće imati udjela u Carstvu Božijem. Neka nas na to podsjeti Sveti Apostol Jakov”. – besjedio je Vladika Kirilo.
On je u drugom dijelu obraćanja približio zašto se Sveti apostol Jakov naziva bratom Gospodnjim:
,,Zašto se apostol Jakov naziva bratom Gospodnjim?
Zato što je jedini apostol Jakov primio Hrista na svoj dio imanja”. Kada se Josif, obručnik Presvete Bogorodice upokojio, ostavivši testament da se među svojim sinovima podijeli imanje, niko nije htio da Hristos ima udio u tom imanju, nisu Ga shvatali kao svoga brata zato što je na čudesan način od strane Presvete Bogorodice. Međutim jedino Jakov Ga je primio na svoj dio i tu je bratski postupao, zato je on osvetio bratske odnose, bratisntvo”.
,,Apostol Jakov je imao izuzetan ugled među Jevrejskim narodom, ali i među apostolima, učenicima Hristovim, zato je po želji samoga Gospoda postao i prvi Episkop grada Jerusalima, majke svih crkava. On je predsjedavao i na prvom Apostolskim saboru 51. godine i isticao se posebnim asketskim načinom života bivajući devstvenik do samog kraja”. – podsjetio je Vladika Kirilo.
Vladika Kirilo se zatim osvrnuo na knjigu Josifa Flavija ,,Jevrejski Ratovi” povlačeći još jednom paralelu itmeđu bratstva i razbraćivanja u jevrejskom i našem narodu i to u predsudnim i važnim istorijskim trenucima:
,,Preporučujem svima da pročitaju knjigu Josifa Flavija: ,,Jevrejski ratovi”. Naime, nakon što su razapeli Gospoda, pa ubili arhiđakona Stefana i apostola Jakova – brata Gospodnjeg, Gospod popušta na Jevrejski narod stradanje od strane Rimljana. No, okruženi Rimljanima, šta su Jevreji radili? Oni su se međusobno svađali i dijelili na partije. U najvećoj opasnosti gdje ih je vojska rimska opkolila, prijeti im razorenje, a oni, samo u svađi, prepirci, samo mržnja i bratomržnja. A to braćo i sestre uništava, ličnosti, porodice i narode. Toga se treba čuvati kao od ognja i treba da dobro shvatimo šta znači ponašati se bratski i neka nam za to služi primjer za ugledanje, a to je sveti apostol Jakov, brat Gospodnji”. – poručio je naposlijetku Episkop buenosaireski i južno-centralno američki g. Kirilo.
Liturgija Svetog Apostola Jakova pripada Antiohijskom liturgijskom tipu. U mnogobrojnim bogoslužbenim izvorima ona nosi naziv JERUSALIMSKA Liturgija. Kao takva, ona se može nazvati i drevnom Liturgijom Jerusalimske Crkve – Majke Svih Crkava. Nastala je u Jerusalimu tokom četvrtog veka. Ovaj period njenog nastanka nju povezuje sa petom mistagoškom Katihezom Svetog Kirila Jerusalimskog gde Sveti Kiril upravo nju i tumači. Ova drevna Liturgija iz jerusalimske Crkve biva proširena na krajeve Antiohijske Patrijaršije i prevedena na sirijski jezik.
Liturgija Svetog Apostola Jakova, prema današnjoj bogoslužbenoj praksi služi se dva puta u toku godine. Služi se na praznik Svetog Apostola Jakova (5. novembra), kao i u nedelju po prazniku Rođenja Hristovog – Svetih Bogootaca
Boris Musić
Besjeda Njegovog Preosveštenstva, episkopa Kirila u Sabornom hramu u Podgorici, 5. novembar 2021. Godine
U ime Oca i Sina i Svetoga Duha!
Časni oci, draga braćo i sestre, sabrao nas je danas jedan od vrhovnih apostola, učenik Gospoda našeg Isusa Hrista, ali što je vrlo važno njega nazivamo i bratom Gospodnjim.
Zaista Gospod naš Isus Hristos je želio da osveti sve naše, naša zvanja, titule. Tako je očinstvo osvetio otkrivši nam da smo mi ili treba da budemo i da jesmo sinovi Oca našeg nebeskoga i kroz njega nas je Hristos Gospod usinovio našem Ocu. Materinstvo je osvetio kroz Presvetu Bogorodicu koja se udostojila da nam rodi Spasitelja svijeta u ovoj dolini plača, ali koja je time i pretvorena u radionicu vječnoga života. I kumstvo je osvetio kroz ličnost Svetog Jovana Preteče, a evo vidimo i Jakov sluga Božiji udostojio se da se nazove bratom Gospodnjim i da time osveti i bratstvo. Kako nam je i u ovom našem vremenu i u svakom vremenu potrebno to sveto bratstvo, da budemo zaista braća međusobno i da imamo mir među sobom, jer se sve sile i nevidljive, naročito đavo i njegove vojske, a i vidljive, mislim prije svega na ideološke, političke sile trude da nas podijele, da nas razbrate, a time i da oslabe naše sile i na zemlji, a takođe i naš udio ili da postave pod znakom pitanja naš udio u budućem vijeku, jer onaj koji mrzi brata svoga neće imati dijela u Carstvu Božijem.
Tako da, neka nas na to podsjeti prije svega Sveti apostol Jakov, sin Josifa obručnika Svete Djeve, od druge žene, jer je Josif imao ranije suprugu sa kojom je imao djecu, kako kažu, ovoga Jakova i Kleopu i Judu, koji je sebe nazvao bratom Jakovljevim, a ne bratom Božijim. To nije Juda Iskariotski, nego Juda apostol sveti koji nam je ostavio jednu poslanicu.
On je sebe smatrao nedostojnim da se nazove bratom Gospodnjim, a zbog čega? Zbog toga što je samo apostol Jakov primio Hrista na svoj dio. Kad je Josif prije svoje smrti ostavio testament, da tako kažemo, podijelio imanje svojim sinovima, nisu ostali htjeli da Hristos ima udio u tom imanju. To pokazuje da ga oni nijesu shvatali kao svoga brata, zato što je on na čudesan način bio rođen od Djeve Marije, od Duha Svetoga. Tako da jedino ga je Jakov primio na svoj deo, znači i tu je bratski postupio, zato je on osvetio to naše bratinstvo, bratske odnose.
Takođe je bratski postupio kada je pratio Svetu Porodicu, kada su bježali u Egipat pred bezbožnim Irodom, zajedno sa Josifom, a bio je tu i Jakov brat Gospodnji. I njegova poslanica koju nam je ostavio takođe odiše tom bratskom ljubavlju, milosrđem prema bližnjima, naročito on tamo opominje bogate da se ne gorde svojim bogatstvom nego da ne zaboravljaju svoju siromašnu braću i da od svoga imanja pomognu onome kome je potrebno da pomognu. On je imao izuzetan ugled i u jevrejskom narodu, a naravno i među svetim apostolima, učenicima Hristovim, zato je po želji samoga Gospoda postao i prvi episkop grada Jerusalima, Majke Crkve. Danas smo na ovoj Liturgiji upravo pominjali grad Jerusalim i Majku Crkvu svih Crkava. On je i predsjedavao na prvom apostolskom saboru ’51. godine i isticao se posebnim asketskim načinom života, kažu da je jeo samo hljeb i vodu, molio se na koljenima neprestano, tako da su mu koljena imala zadebljalu kožu od tog stajanja na molitvi na njima za sav narod i sav svijet. Bio je devstvenik do kraja života i bio je veoma ugledan i među Judejcima, tako da su oni tražili od njega da on govori protiv Hrista, zbog tog njegovog ugleda da bi time odvratili Jevreje iz te hrišćanske sekte kako su oni to nazvali. Mi znamo da su te iste starješine i razapele Gospoda našeg isusa Hrista, međutim Jakov je to naravno odbio, govorio je naprotiv da je to Mesija i da drugoga ne treba čekati, da je Gospod Isus Hristos jedini Spasitelj svijeta i zbog toga je bio bačen sa jedne kuće, jednog balkona sa kojeg je on govorio narodu i na tom pločniku na koji je pao kasnije je usmrćen kamenovanjem od strane Jevreja. Tako je postradao Sveti Jakov Pravedni, kako su ga Jevreji zvali. Smatra se da je pored toga, pored raspeća Hristovoga i drugih zlodjela, ubistva Prvomučenika Stefan, a zatim i Jakova Pravednoga, da je to prelilo čašu gnjeva Gospodnjeg i uzrokovalo popuštenje i razorenje Jerusalima i hrama od strane rimskog načelnika Tita. Znači Gospod je popustio to stradanje, o tome se može čitati u knjizi „Judejski rat Josifa Flavija“.Preporučujem tu knjigu za čitanje svima, upravo zbog onog prvog što sam rekao, da se vidi kako taj nebratski odnos. Okruženi Rimljanima, Jevreji šta su radili? Samo su se svađali međusobno i dijelili na partije. Ništa drugo nijesu radili. U najvećoj opasnosti, opkolila ih je vojska, prijeti im razorenje, a oni se samo svađaju, samo mržnja, samo bratomržnja. To uništava narode, to uništava i ličnosti i porodice, i toga se treba čuvati kao od ognja. I treba da se ponašamo bratski, a da nam za to bude ugled Sveti apostol Jakov brat Gospodnji. U svojoj poslanici daje nam mnogo divnih pouka, ali naročito naglašava jednu da pored toga što moramo imati čvrstu vjeru da će nam Bog uslišiti naše molitve spasonosne, moramo imati i dobra djela. Čuvena je rečenica: „Vjera bez dobrih djela je mrtva“. To je iz njegove poslanice koju nam je on ostavio. Dakle i to pokazuje i još dopunjuje ovu priču o bratinstvu, jer ako mi i vjerujemo u Boga, a možemo čak i da volimo i simpatišemo brata, ali ako vidimo njega gladnog, bosog, neodjenutog, onda kakva je to vjera i kakva je to naša bratska ljubav?! Dakle, mora naša vjera biti djelatna, draga braćo i sestre.
Ostavio nam je on u toj poslanici mnogo važan završetak koji govori o tajni Jeleosvećenja, a to je takođe povezano sa ljubavlju bratskom, jer tu on pominje bolesnike. Moramo, kaže, ako je neko bolestan, da pozovemo crkvene starješine, da se molimo za njega, da ga pomažemo uljem i „molitva vjere iscjeliće bolesnika“. Na osnovu te njegove poslanice je ustanovljena ta tajna Jeleosvećenja koja se vrši obavezno kod nas, bar jednom godišnje, u Velikom postu, ali u nekim pomjesnim crkvama se vrši vipe puta godišnje, ili ako je neko teško bolestan ili ako to posebno zatraži, i onda se može vršiti bilo koji dan u godini.
Pored svega toga danas smo pokušavali da vam dočaramo i Liturgiju Svetog apostola Jakova. Iako je ona kroz vijekove pretrpila izmjene, recimo Simvol vjere koji je u njoj čitan, svakako nije mogao biti sadržan u toj prvoj Liturgiji apostola Jakova, zato što je taj Simvol rezultat prva dva vaseljenska sabora, Nikejsko-carigradski simvol vjere. I druge molitve su dodane i, kako kažu tumači i liturgičari, ona je doživela svoj bogoslužbeni razvoj kroz vijekove, dodavanjem dogmatskih i teoloških detalja koji su joj nedostajali. Ali vidi se da su osnovne molitve drevne, da su one ustanovljene apostolima, prost i jednostavan jezik se koristi, ali su veoma sadržajne. Naročito sam pročitao tu Molitvu zavjese, kako se naziva, o tome da nas je Gospod Isus Hristos uveo iza najdalje zavjese i mi se nalazimo u Svetinji nad svetinjama i tu treba da se molimo Bogu da i mi doživimo taj preobražaj, kako su to doživjeli svi pravednici, Božija Majka, Preteča, apostoli, drugi mučenici, pravednici i proroci, svi pravednici to današnjega dana.
Dakle, što bih još primjetio u Liturgiji Svetoga apostola Jakova po čemu se vidi da su molitve drevne? U njoj su sve molitve, ako ste pratili ono što smo čitali, a ta knjiga je sama dostupna i možete je pročitati i poučna je, te molitve su upućene Bogu Ocu. Jer apostol Jakov je živio u tom periodu jakog monoteističkog nasljeđa jeverjskog, jer znamo da su Jevreji bili monoteisti. I mi smo monoteisti, ali tada nije bila razrađena ta trijadologija i tek su Kapadokijski oci otkrili tu tajnu jednoga Boga u tri ličnosti. Tako da su sve molitve upućene Bogu Ocu. A mi znamo u Liturgiji Jovanovoj i Vasilijevoj, imaml molitvu i pjesmu heruvimsku, koja je upućena direktno Bogu Sinu, Hristu. Dakle, i po tome vidimo da je ova Liturgija drevna. Ona se pominje u katihezama Svetog Kirila Jerusalimskog iz 4. vijeka, zatim u Djelima blaženog Jeronima, a takođe i na Trurskom saboru ima pravilo u kojem se pominje Liturgija Svetog apostola Jakova. Zatim se ono pominje kroz sve vijekove, i posebno je bila služena u Jerusalimskoj i Antiohijskoj crkvi, a i do nas su stigli rukopisi na slovenskom jeziku, čuva se jedan drevni rukopis u manastiru Hilandaru. Tu Liturgija imamo prevod i na srpski jezik i ona je ugledala svjetlost dana blagodareći blaženopočivšem Hrizostomu, episkopu žičkom, koji je štampao prevod na srpski jezik te Liturgije dok je bio episkop banatski. I tako se ona obično služi na današnji dan, na praznik Svetog postola Jakova, ali i na praznik Bogoataca poslije Božića, jer je i tamo Sveti Jakov učesnik. Kao što rekosmo, on je pratio svetu porodicu u Egipat i obično u ta dva dana se služi ova Liturgija.
Zašto je u našoj Crkvi mnogo vašno pravilo ,,drži novo, ali ne ostavljaj ni staro“? Vrlo je važno da se podsjetimo tih anafora da bi smo vidjeli da je bogoslužbeni život dinamičan u Duhu Svetome. Blagoslovom Crkve i Svetih otaca su se mjenjale anafore pa ne trebamo biti toliko striktni. Ima nekih ljudi, hvala Bogu ne među nama, ali čuli ste da je bile tih nekih rasprava oko zatvorenih i otvorenih dveri. Obnavljanjem starih anafora u poređenju sa današnjim mi dobijamo predstavu o suštini Liturgije! Nije suština Liturgije da li ćemo mi zatvoriti ili otvoriti dveri na tom mestu ukazanom. I to ima svoju simboliku i ta pravila su osveštana i ustanovljena praksom Crkve, ali suština je, kao što vidimo, u pravoj vjeri i blagočestivom životu. I sve te anafore, one, i na istoku i na zapadu, do dan-danas, sadrže dva dijela: dio gdje se čitaju sveti spisi, to se danas u modernoj liturgici naziva dio Za oglašene, gdje se čita Apostol, a ovdje, kao što vidimo, čitaju se i starozavjetne parimeje u ovoj Liturgiji, i čita sveto Jevanđelje; i dio u kome se osvećuju sveti darovi, zatim se vjernici pričešćuju, i zatim blagodarimo Bogu i vrši se otpust Svete Liturgije.
Vrlo jednostavno i jednostavan je naš duhovni život, nije Gospod nama dao nešto komplikovano. Ali taj bogoslužbeni razvoj, simbolika, sve to ima svoga smisla. Mi smo u tom razvoju dobili, da kažemo, tu divnu Liturgiju Svetoga Jovana Zlatoustoga, koja duboko simbolična i ona može da nam kaže i o duhovnom zakonu i o prirodnom zakonu, ona zapravo sve sadrži u sebe. Naš Gospod je Liturg, i On je liturgički pristupio i stvaranju i spasenju svijeta. Jer naš Gospod Isus Hristos, vrši svoj hod, kako to pjeva Njegoš u Luči mikrokozmi. „Od Tvoga su sveštenoga hoda bogohulni srušeni oltari.“ Šta je taj hod? To je liturgijski hod vječnoga arhijereja Hrista, od Oca ka nama i ponovo k Ocu. Izvršio je hod i ušao, kako kaže apostol Pavle, u nebo, tamo pred prijestolom našega Oca nebeskoga. A znate da arhijerej, na Velikom vhodu, ne izlazi iz oltara, nego šalje svoje sveštenike, odnosno Hristos šalje apostole, tako da mi živimo u Velikom vhodu Liturgije, te nebeske Liturgije o kojoj je i pjevao naš vladika Nikolaj. Vidite, sav zakon stvaranja, obnavljanja i spasenja svijeta je Liturgija. Dakle zato je potrebno da izučavamo Liturgiju, da je tumalimo, da shvatamo šta se tu radi i čita. Imate mnogo knjiga o tome, a preporučujem knjige našega, blaženog spomena, vladike Atanasija, ali ima mnogo liturgičare koji vam mogu objasniti. I ako nešto ne shvatage, pitajte svoje sveštenike ili episkope, jer taki je najbolje, „ko pita ne skita“, kako se kaže.
Mitropolit Amfilohije je takođe volio da ovu Liturgiju obnavljamo i služimo i to je poučno za sve. Takođe se danas služi i na Cetinju i ovdje je blagoslovio mitropolit Joanikije. Možda bi trebalo i češće, ali eto barem jednom godišnje da osjetimo duhovni dah apostolskoga bogosluženja iz apostolskoa vremena.
Neka bi nam Gospod, molitvama Svetog apostola Jakova, brata Gospodnjeg, dao da budemo istinska braća, a ja kad govorim brat mislim i na sestre, jer tu nema razlike, u Hristu, između muškoga i ženskoga roda. Dakle, da budemo istinska braća, da imamo tvrdu vjeru, da imamo djelatnu vjeru, da pomažemo svoje bližnje, svoju braću i sestre, a tako ćemo biti dostojni da stojimo i u svim našim liturgijskim zajednicama i dostojni ćemo biti naslednici svetih apostoli i svetih naših otaca. Amin, Bože daj. Živjeli i srećan praznik!
Transkript Danilo Balaban
