“Gdje je srce vaše tamo je i blago vaše”

U čemu jeste u stvari grijeh čovjekov? Grijeh je u tome što ono što nam je Bog dao, što imamo u sebi, što je ugrađeno u nama, ne upotrebljavamo na pravi i istinski način nego ga zloupotrebljavamo.

Besjeda blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija izgovorena na Svetoj liturgiji u Hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici 25. oktobra 2014, nakon koje je ulicama Podgorice Mitropolit predvodio vjerne na Petkovdanskoj litiji za rađanje djece, za svetinju braka, za ljudski obraz.

„Gdje je srce vaše, tamo je i blago vaše“, riječ je Gospodnja, riječ jevanđelska. A svaka riječ izgovorena Hristovim ustima i zapisana od Njegovih Svetih učenika puna je istine i puna života. Često su u najkraćim, u najmanjim riječima sadržane najdublje istine ljudskoga života, života ovoga svijeta u kome mi živimo i u kome se rađamo, a kroz njih i preko njih i Božijeg života, Božije mudrosti, Božijeg prisustva u svijetu, u nama i među nama.

Srce čovjekovo je centar čovjekovog i tjelesnog i duhovnog i duševnoga života. Svo čovjekovo tijelo – čudesno i ispunjeno čudesnim Božijim zakonima, svi njegovi organi – od najmanjih do najvećih, vezani su za čovjekovo srce. Onog trenutka kada srce počne pogrešno da funkcioniše onda sav čovjekov organizam počne da funkcioniše bolesno i pogrešno; onog trenutka kada srce čovjekovo prestane da funkcioniše onda se znade da je prestao da živi čovjek tjelesno. Sve se organski uliva u čovjekovo srce i sve organski izlazi iz srca čovjekovog. A to što važi za srce kao tjelesni organ to važi i za srce kao duhovni organ, jer tako je to Bog stvorio i udesio da ne samo da tjelesni poredak čovjekovog bića izvire iz srca, nego je i sveukupni duhovni život čovjekov, ono što nazivamo čovjekovom dušom, vezan za srce. I čovjekov um, čovjekov razum, čovjekova osjećanja, bez obzira o kakvim osjećanjima se radi, sve to izlazi iz u srca i silazi u srce, rađa se u srcu i vraća se u čovjekovo srce. Iz srca izlaze dobre misli, blagoslovene; iz srca izlazi zlo. Srce je obitalište ljubavi kao najuzvišenijeg svojstva ljudskoga i božanskoga bića, ali je srce i obitalište mržnje otrovne i opake. Sve ljudske strasti i sve ljudske vrline prolaze kroz srce, iz srca kao iz riznice čovjek iznosi zlo i dobro, mržnju i ljubav, istinu i laž, obmanu i prosvećenost – sav čovjek je dakle sabran u srcu. Čovjekov um ne može biti prosvećen ako srce nije ozareno svjetlošću božanskom.

Nije čudo što su i drevni proroci zapisali: „Čedo moje, daj mi srce tvoje!“ Ne kaže Gospod: daj mi blago svoje, daj mi bogatstvo svoje, daj mi znanje svoje, daj mi nešto drugo, bilo o čemu da se radi, nego kaže: „Čedo moje, daj mi srce tvoje!“ Ovo je priziv Božiji svakom ljudskom biću. Bog traži od čovjeka srce njegovo, srce koje je prizvano da bude obitalište vrline, znanja i mudrosti, koje je prizvano da bude obitalište živoga Boga. Ono čemu smo posvetili svoje srce, to je bog naš i to je blago naše. Ili je Bog našao uzglavlje sebi u ljudskom srcu, pa je srce obasjano istinom Božijom, Božijom ljubavlju, dobrotom i mudrošću, ili je ljudsko srce postalo potrkalište demona, postalo izvor onoga što razara čovjeka. U srcu, kroz susret sa Bogom živim i istinitim, rađa se istinski čovjek, čovjek koji nije stvoren za prolaznost i za ništavilo. Iako su i tjelesna i duševna čovjekova priroda stvorene rukom Božijom i zato nisu same po sebi vječne, one postaju vječne onda kada prime u sebe zrake božanske, božansku mudrost, i istinsku božansku ljubav. Kada ljudsko srce primi u sebe ono što je vječno i što je neprolazno, kada se sve čovjekove snage i duševne i tjelesne dotaknu onoga što je vječno i počnu da čeznu za onim što je vječno i što je neprolazno, i kada se osvijetle i osvete onim što je vječno i onim što je neprolazno, tada i same postaju vječne i neprolazne.

Kuda ćemo usmjeriti svoje srce, kome ćemo dati svoje srce, od nas zavisi. Ako damo i predamo Bogu svoje srce i sav svoj život i jedni druge, onda se u nama kao prolaznim bićima rađa Bog. Kako je Presveta Djeva rodila Hrista Boga? Primila Ga je prvo u srce svoje svojim neizrecivim poslušanjem, pa kada se javio Anđeo Gospodnji, glas Božiji kada se čuo, kada je oslušnula glas Božiji, ona je uzviknula: „Evo sluškinje Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj!“, iako je bila u nedoumici: „Kako to da ja rodim dijete kad nisam poznala muža?“ Ali je njeno srce bilo već ozareno Božijom istinom, Božijom ljubavlju, i zato vjerom u Živoga Boga. Budući kao dijete uvedena i u Svetinju nad svetinjama, gdje je postala i sama ćivot Božije svetinje, prirodno da je ona odgovorila ovako kako je odgovorila. Zato se Gospod uselio u srce njeno, u biće njeno, u utrobu njenu, i zato je ona i rodila Boga i zato se i zove Bogorodicom. Svaka ljudska duša ima u sebi taj Bogorodičinski dar – svaka ljudska duša, ljudsko srce i ljudsko biće, prizvano je da rodi Boga. I ako čovjek, kroz sva svoja djela, svoje ponašanje, svoje življenje, svoje mišljenje, ne usmjeri svoj život i srce svoje prema tom bogorođenju u sebi onda je on u opasnosti da srce svoje priloži idolima.

 Idoli savremenog čovjeka

Šta su idoli? Šta je mnogobožstvo bilo u drevna vremena i šta je savremeno moderno bogobožstvo i paganstvo? Zamjenjivanje istinitoga, pravoga, vječnoga, neprolaznoga Boga u svome srcu i u svome umu sa lažnim božanstvima. Drevni paganski narodi su se klanjali suncu, i zvijezdama i mjesecu, klanjali su se raznim kipovima, njima služili, njima žrtve prinosili… Međutim, ni savremeni narodi, savremeni ljudi nijesu otišli daleko od onih drevnih paganskih naroda u ogromnoj većini svojoj. Samo što su idoli – božanstva kojima se ljudi klanjaju i kojima služe, kojima je dah u nosu i koji su prolazni – promijenili svoje forme i svoje oblike. Savremeni idol, ako bismo htjeli da analiziramo dublje, kome se klanja ljudsko srce jeste prije svega i iznad svega sam čovjek, onakav kakav jeste, stvoreni; proglašavanje čovjeka, kome je dah u nosu, za boga i gospoda. Interesi čovjekovi, zaljubljenost u bogatstvo, u prolazna zadovoljenja i zadovoljstva, u prolazne strasti čovjekove, zadovoljenje tih strasti, to je ono što je postalo vrhunsko božanstvo savremenog čovjeka, i u tom pogledu nikada čovjek i čovječanstvo nije bilo bliže idolopoklonstvu nego što je danas.

Sve ono što nije Bogom zakršteno, Božijom ljubavlju i Božijom istinom osveštano, ono ne može da bude istinsko i pravo. Sveti Jovan Bogoslov je zapisao da su tri idola najopasnija i najopakija za čovjeka. On ih je nazvao pohot ploti, pohot očiju i gordost života. Pohot ploti, tjelesna pohot za dobrima ovoga svijeta, tjelesna pohot koja je usmjerena i na samoga čovjeka i na zadovoljenje sebe kroz samog sebe i kroz svoje strasti, a usmjerena i na druga bića, naročito kad je riječ o pohoti u odnosu muškoga i ženskoga u ovom zemnom životu. Pohot očiju: gledajući stvari oko sebe mi se vezujemo za njih, i preko svog oka i svoga uma ispunjujemo svoje srce onim što vidimo, i svoje srce darujemo i žrtvujemo onome što vidimo i što gledamo, i time računamo da ćemo zadobiti punoću svoga života. To jeste gordost života: da punoćom života smatramo poznanje ovoga svijeta, poznanje samih sebe; da punoću života našega tražimo u onom što nam je na dohvat ruke, bilo da se radi o stvarima oko nas, bilo da se radi o onome što je u nama, i što se naziva pohotom ploti i pohotom očiju, zadovoljenje tjelesnih strasti. A sve što je Bog ugradio u nas ugradio je dobra radi našega, sve ima smisao duboki. Ta pohot koja je u nama, ta čežnja za drugim, za stvarima, čežnja za sjedinjenjem sa njim, čežnja za sjedinjenjem sa drugim bićem, naročito između muškoga i ženskoga, ona je ugrađena u čovjeka da bi kroz nju i preko nje čovjek na pravi i istinski način upotrebljavao sve svoje i tjelesne i duhovne darove. Da bi ih na pravi način upotrebljavao, a ne zloupotrebljavao.

U čemu jeste u stvari grijeh čovjekov, grijeh ljudskoga bića? Grijeh je u tome što ono što nam je Bog dao, što imamo u sebi, što je ugrađeno u nama, ne upotrebljavamo na pravi i istinski način nego ga zloupotrebljavamo. A sve što nam je dato, dato je Božije ljubavi radi, radi usmjerenja prema Bogu, prema Njemu kao vječnom životu.

Tako i Sveta tajna braka, jedinstva muškoga i ženskoga, ona nije data čovjeku radi zadovoljenja ljudske pohote i ljudske strasti. Jer, kada se ta pohot obogotvori, koja danas jeste, a sjutra nije, onda kroz nju i preko nje, pošto je ona prolazna, i ljudsko biće postaje prolazno i ništavno, i klanja se nečemu što je lažno i što prolazi, a što on proglašava za jedino svoje dobro, a u suštini to je ono što ga zavodi i odvaja ga od onog pravog istinskog cilja njegovog. Nije li rečeno jezikom Proroka Božijeg, kako je Bog blagoslovio muško i žensko, i rekao: „Rađajte se i množite se i napunite zemlju, i vladajte nebom i zemljom.“ Drugim riječima, to što ima čovjek u sebi, čime ga je Bog obdario, nije mu dato da bude slijepo, da bude beslovjesno, da bude besplodno, nego da rađa plod, a jedni istinski plod je onaj plod koji je Bogom blagosloven: „Rađajte se i množite se!“ Jer, drvo koje ploda ne donosi u oganj se baca, pa makar to bilo i izuzetno lijepo drvo. Ja se sjećam jedne šljive iz svoga djetinjstva, koja je rasla pored potoka i koja je bila najljepša među ostalim šljivama. Nikada sa nje šljive nijesmo ubrali, i otac je jedanput rekao: „Pa nema vajde, najbolje da tu šljivu posiječemo pa da je makar iskoristimo da se podloži u peć.“ Druge šljive pored nje nisu bile tako lijepe, često su bile od bremena od ploda i ružne i savijene, ali su bile pune ploda, ploda koji je bio sočan, koji je bio divan. Tako i čovjek. Sva ljepota ljudskoga bića, i duševna i tjelesna, ako je besplodna pa onda je ona da se siječe i da se u oganj baca. Zašto to govorim? Govorim zato što je u ovo naše vrijeme došlo do obogotvorenja ljudske strasti, ljudske pohote, došlo je do obogotvorenja čovjeka samog po sebi. On jeste čudesan i veličanstven, ljudsko biće jeste zenica vasione, ali samo onda ako je otkrilo u sebi onaj svoj vječni smisao, vječni dar. Ako to nema, ako je čovjek samo smrtno i prolazno biće, ako je sve što je u njemu ništavno i prolazno i danas jeste a sutra nije, onda je proklet dan u koji se rodio čovjek. Samo ono što kroz čovjeka i u čovjeku rađa plod ono je istinsko i pravo.

O putu života i putu smrti

Danas se i ovdje kod nas, a i svuda u svijetu, govori o ljudskim pravima. Tačno, čovjek ima prava, on je Bogom obdaren, sloboda ga je stvorila i za slobodu je stvoren, ali postoje dva puta kojim čovjek hodi ovdje na zemlji, htio ili ne htio, i to je zapisano u Knjizi života – put života i put smrti. Put života je onaj koji usmjerava u onom pravcu, i u vremenu i u vječnosti, iz kojeg se javlja istinski čovjek, a pravi čovjek je vječni i besmrtni a ne prolazni čovjek. Zašto smo mi ovaj Hram posvetili Hristovom Vaskrsenju? Da bismo spoznali sebe i svoj smisao. A smisao našega života nije smrt i prolaznost nego je, kroz tajnu Hristovog Vaskrsenja, vječni i neprolazni život u Hristu Bogu, Darodavcu svakoga života. Dakle sve što radimo, što mislimo, što osjećamo, što imamo u sebi, ono je prizvano da se i pojedinačno i zajednički usmjeri u tom pravcu rasta i uzrastanja u vrlinskom življenju, i prinošenja Hristu Bogu na dar svih čovjekovih darova. Ne što to Njemu treba, nego što kroz to mi postajemo pravi i istinski ljudi. To je naše pravo Bogom dano, i zadatak naš: da kroz ovaj prolazni život zemaljski zadobijemo i steknemo vječni i neprolazni, besmrtni život.

Postoji i drugi put, put ne života nego put smrti. I to je ljudsko pravo. U jednom romanu Dostojevskog govori se o junaku Kirilovu, koji je došao do ubjeđenja da je najveća njegova sloboda da uništi sebe samoga, da izvrši samoubistvo, da je to vrhunac ljudskoga prava i ljudskoga dostojanstva. Tačno, krene li čovjek putem smrti, obogotvori li čovjek svoje strasti i svoje pohote, obogotvori li čovjek predmete oko sebe, veže li se za stvari i predmete ovoga svijeta svim svojim bićem, postane li to njegovo blago, onda je prirodno da i on sam kroz te susrete sa prolaznim svijetom oko sebe, čije obličje prolazi, postaje prolazan i ništavan. Kroz zadovoljenje svojih strasti i svojih pohota, bilo kroz hranu, bilo kroz svijet oko nas bilo kroz drugog čovjeka, bilo da je muško ili žensko, postaje i on, prirodno, prolazan i ništavan. Svaka ljudska strast prolazi, i ako takvim prolaznim strastima, bez obzira koliko one u nama bile prisutne, žrtvujemo sebe, svoje biće, svoj smisao, svoj cilj, onda nijesmo daleko otišli, onda smo pretvorili sebe i svoje strasti i svoje pohote u idole. A tada postajemo jalova bića, postajemo drvo koje ne donosi ploda.

E, u tom pravcu se usmjerava savremeno čovječanstvo. Pod vidom ljudskih prava, proglašava se ljudska strast, pohot ljudska i to čak i neprirodna pohot, ono što je neprirodno ljudskoj prirodi i načinu upotrebljavanja, za boga i gospoda. Taj put kojim kreće savremeno čovječanstvo nije Božiji put, taj put je bogoborniji od onog puta iz vremena ateizma komunističkog. Ja vam kažem pred Bogom i pred svojom savješću: savremeni poredak ovoga svijeta, evro-amerikanski poredak i ti ideali koji se pretvaraju u idole savremenog čovjeka, oni vode i pretvaraju ljudski život u paradu smrti. Vi znate i ovde su se pojavile tzv. „parade ponosa“ – onoga čega se pametan stidi bezuman čovjek se time ponosi. Te parade, započete u Americi 60-ih, 70-ih godina, nijesu ništa drugo nego su povratak paganstvu i mnogoboštvu, obogotvorenju onoga što nije Bog istinski i pravi. Obogotvorenju ljubavi koja nije ljubav nego je privid ljubavi, koja je obmana koja razara ljudsko biće i ljudsko dostojanstvo, i koja prije svega razara onaj nukelon ljudskog bića i ljudske zajednice koji počiva na svetinji braka, na svetinji porodice.

Bog je tako stvorio muško i žensko da sve što je u njima bude u funkciji života vječnoga, neprolaznoga. U toj funkciji najsvetija je funkcija rađanja djece. Postoji i drugi put, monaški put u Crkvi Božijoj, gdje se takođe na tajni rađanja, na tajni ljubavi prema onome što je vječno i neprolazno, zasniva ljudski život. Ili kroz svetinju braka, svetinju porodice, ili kroz svetinju duhovnog braka sa Hristom Gospodom uzrasta čovjek i ljudsko srce postaje ne slijepi organ nego vidoviti organ, koji prije svega i iznad svega u svemu i kroza sve vidi i sagledava vječno i neprolazno lice Božije, vidi u drugom čovjeku brata i vječnoga sabrata koji nije za zloupotrebu i za manipulisanje nego je svetinja nad svetinjama, prizvana da postane obitalište živoga i vječnoga Boga, Boga kao vječne i neprolazne ljubavi.

Ako se sve ono što jesmo i što imamo ovdje na zemlji ne osvešta, ako se ne prosvijetli tom božanskom vječnom ljubavlju, ono ostaje ništavno i ne vodi istini, pravdi, dobru – ni čovjekovom ni dobru ovoga svijeta, ne vodi ni istinskom čovjekovom savršenstvu nego vodi u Zemlju nedođiju, kako ju je nazvao Sveti vladika Nikolaj.

Prizvani smo da idemo ili u Zemlju nedođiju ili da idemo u Zemlju živih. Ovaj hram i svaki hram je otkrivenje te Zemlje živih. Iznad svega i prije svega ljudsko srce je mjesto gdje se rađa, gdje se osvećuje i prosvećuje ljudsko biće i rađa čovjek za tu Zemlju živih. Dva puta su dakle ljudskom srcu – put života i put smrti, a čovjek ima pravo da bira. Ovaj put smrti o kome govorimo, koji danas nazivaju „paradama ponosa“, to je – budite uvjereni, pred Bogom vam govorim i pred Svetim Božijim ljudima – to je parada smrti. Parada samouništenja, parada ubistva, uništenja roda ljudskoga, parada samoubistva, to je parada obesmišljenja svega onoga što jesmo i što nosimo u sebi. Najavljuju je i ovdje u Podgorici, bila je nedavno u Beogradu, na Zapadu je odavno postala nešto što je prirodno. Međutim te i takve parade nijesu ništa drugo nego su srljanje ljudskoga roda u propast, srljanje u samouništenje ljudskoga roda, obesmišljenje ljudske prirode i zakona u ljudskoj prirodi, obesmišljenje same tvorevine u kojoj jesmo i u kojoj živimo. A i tvorevina Božija, i ljudsko srce kao centar sveukupne tvorevine prizvano je da bude Božije, da bude ispunjeno božanskom silom, božanskom ljubavlju, koja je vječna i neprolazna ljubav.

Nije slučajno Gospod rekao: „Blaženi su oni koji su čistoga srca jer će oni Boga vidjeti“. Ne može čovjek pomračenog uma i srca i duše pohotama i strastima vidjeti lice Božije, može samo vidjeti predmete. Vidovito oko ljudsko jeste ljudsko srce, a samo ono srce koje je čisto, koje je djetinje, koje je bezazleno, koje nije pomračeno, koje nije obesvećeno, koje nije postalo obitalište idola, to ljudsko srce je istinsko i pravo srce.

„Gdje je srce vaše, ondje je i blago vaše“. Stoje te riječi preda mnom, stoje pred vama, stoje pred svakim ljudskim bićem od iskoni do danas i do kraja svijeta i vijeka, samo je pitanje u tome kome Bogu ćemo prinijeti srce svoje, čemu ćemo prinijeti svoje biće i svoj život i svoja djela i kao pojedinci i kao ljudsko društvo, čemu ćemo služiti ovdje na zemlji. Mi koji smo hrišćani, koji smo kršteni u ime vječne božanske Ljubavi, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, mi smo se opredjelili jednom za svagda za put života a ne za put smrti i prolaznosti. Opredjelili smo se za vječno Carstvo nebesko a ne za prolazno carstvo zemaljsko. „Zemaljsko je za malena carstvo a nebesko je uvijek i do vijeka“, davno je to opredeljenje za sve nas učinio na Kosovu velikomučenik kosovski Lazar, a prije njega svi Božiji Sveti ljudi, a prije njih Onaj koji je čelnik svih ljudi svih bića. To je sam Gospod, koji je Carstvo nebesko sa Golgote svjedočio i u Carstvo nebesko koje se približilo prizvao sve nas i sveukupnu tvorevinu.

Predajmo srce svoje Bogu živome i istinitome, i sve što jesmo i što imamo, da nas ne bi Gospod posjekao kao besplodno drveće i da ne bismo nestali u ništavilu i prolaznosti, da ne bi smrt progutala nas i sva naša djela i da ne bi smrt progutala sveukupnu božansku tvorevinu.

Bogu našem, Bogu ljubavi, Ocu i Sinu i Duhu Svetome, neka je slava i hvala u vjekove vjekova. Amin.

Preuzeto iz časopisa „Svetigora”, br. 241, Vavedenje 2014.