„Crkva nije biro za registraciju i uspostavljanje nacija, niti mašina koja melje ili ugrožava bilo čiju naciju“ – poručio je sinoć Njegovo preosveštenstvo Episkop budimljansko-nikšićki Joanikije na okruglom stolu u Podgorici na temu „Pravoslavlje i nacija“.
https://www.facebook.com/nedamocrnugoru/videos/683464795537656/
Rektor Cetinjske bogoslovije Gojko Perović naglasio je da je Crkva utemeljena na mnogo dubljim osnovama nego što je to bilo koji zemaljski prolazni identitet, uz poruku da će Crkva na kraju objediniti narod u Crnoj Gori, jer se ne može dozvoliti da se narod i po tom pitanju podijeli.
To su ukratko neke od glavnih teza koje su se sinoć mogle čuti na okruglom stolu u organizaciji udruženja „Ne damo Crnu Goru“, koje je osnovalo 77 univerzitetskih profesora, uz medijaciju prof. dr. Dušana Krcunovića.
Crnogorsko-srpska nacionalna raspolućenost
Opisujući identitetsku kompleksnost situacije u Crnoj Gori koja je sada dovela do sukoba države i Srpske pravoslavne crkve (SPC), dr. Krcunović je kazao da nju najbolje objašnjava sintagma – „patologija identiteta“ koja svoje prve korijene vuče od prije stotinjak godina, i koja je krenula sa naizgled bezazlenim srpsko-crnogorskim međudinastičkim razlikama.
„Tokom vremena prilike su se zaoštravale pa su postojeće političke podjele između zelenaša i bjelaša pod uticajem komunističke ideologije, ali i dobroj mjeri stranih činilaca, počele da mutiraju u vještačke, ali opasne crnogorsko-srpske nacionalne podjele“, kazao je Krsamnović.
On je upozorio da sada živimo u vremenu kada višedecenijski podgrijavanu crnogorsko-srpsku nacionalnu raspolućenost, nesmjenjujuća vladajuća klika u Podgorici želi da produbi u – „zastrašujuću, nepremostivnu i suicidalnu crkveno-vjersku podjelu većinskog pravoslavnog naroda u Crnoj Gori – tj. u etničko parcelisanje pomjesne pravoslavne Crkve“.
Rektor Cetinjske bogoslovije Gojko Perović kazao je da on korijene problema u odnosu između svake države i Crkve vidi još u najstarijem bibilijskom tekstu, kada je izrailjski narod kome je osnovni identit bio sabiranje oko Boga i Božje riječi, ušavši nakon vjekova lutanja i ropstva u Zemlju obećanu poželio da i on sam ima svoju državu i cara.
On je podsjetio da iako je prorok Samuilo u tom trenutku Izrailjce otvoreno upozorio da će njihove sinovi i kćeri ako im on da cara postati sluge toga cara, a ne Gospoda – dogodilo se upravo ono čega se Samuilo pribojavao.
„Narod je počeo da služi caru a ne Bogu. Neko bi rekao otkud problem, zar ne može i jedno i drugo, ali očigleno da negdje u suštini i ne može. Tu dramu prenesenu hiljadu godina kasnije vidimo i u Pilatovoj sudnici, kada Pilat pita Gospoda – Jesi li ti car, a Isus mu odgovara – Moje carstvo nije od ovoga svijeta“, kazao je Perović.
Rektor Cetinjske bogoslovije se nakon toga osvrnuo na tumačenje pojma nacije i različito shvatanje tog pojma koje danas imamo na Zapadu i Istoku.
„U modernom zapadnom tumačenju, nacija u savremenom politikološkom i filozofskom tumačenju nije etnička grupa, već državno uređenje i identitet u okviru državnih granica. Možemo da kažemo da je nacija jedna vještačka političko-ideološka tvorevina – tj. angažovanje ljudi na određenom prostoru oko izgradnje jednog političkog identiteta.“
„Na Istoku imamo drugi tip kolektivnog identiteta koji kaže da se okupljamo oko kulta bez obzira gdje mi živjeli. Tako imate Jevreje koji su Jevreji bez obzira da li žive u Švajcarskoj, Rusiji ili Poljskoj… Dok na Balkanu imate identitet srpskog naroda koji je kroz usta kralja Nikole prije 100 godina definisan da je to identitet jednog istog naroda bez obzira na granice“, kazao je Perović.
On je u tom smislu podsjetio i na riječi kralja Nikole koji je na svom krunisanju kazao da se nada da će Evropa podržati dva srpska kralja – „jednoga na Jadranu, drugoga na Dunavu“.
Govoreći specifično o odnosu Crkve prema fenomenu nacije, Perović je pak kazao da Crkva Hristova, koja ne poznaje ni Grka ni Jevrejina, ni roba ni slobodnjaka, svoju jačinu i vitalnost ne bi smjela da crpi iz bilo kog zemaljskog identiteta.
SPC pod svoje okrilje okuplja sve vjernike bez obzira na naciju
Ipak to, kako je kazao, ne znači da sada ne treba konstatovati da je Srpska pravoslavna crkva jedina kanonski priznata pravoslavna Crkva u Crnoj Gori, kao što je takođe i Crna Gora kao država priznata u Ujedinjenim nacijama (UN).
„Kao što se država Crna Gora, koja ima svoje granice, ne zove skup građana od Ulcinja do Pljevalja – nego se zove Crna Gora i to njeno ime, koje je vremenom postalo i nacionalno ime, ne pretpostavlja da su svi njeni građani nacionalno Crnogorci. Tako ni ime SPC ne obavezuje nijednog vjernika da bude po naciji ono što on neće da bude. Drugim riječima, SPC kao Hristova Crkva i jedina Sveta saborna i apostolska crkva pod svoje okrilje okuplja sve vjernike bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost.“
„Ispod krova imena SPC mislim da su svi komotni, a pitanje je stila i crkvenoga života i načina da nijedan naš obred, javno obraćanje i služba ne bude sprovedeno na takav način da nečije identiteske osjećaje vrijeđa“, kazao je Perović, i poručio da Crkva bez obzira što se nalazi pod baražnom vatrom ideološke propagande aktuelne vlasti – ima više kondicije od bilo koje vlasti.
„Crkva je starija, više pamti, bolje zna, i utemeljena je na dubljim osnovama nego što je to bilo koji zemaljski prolazni identitet, i ona će na kraju narod objediniti jer ne može dozvoliti da se narod i po tom pitanju podijeli“, zaključio je Perović.
Episkop budimljansko-nikšićki Joanikije ukazao je da je prva stvar koja se mora znati da su po duhu u Hristu svi jedno bez obzira iz kojeg naroda potiču.
„Kada apostol Pavle kaže da u Crkvi nema ni Grka ni Jevrejina, to ne podrazumijeva da se isljučuju razlike među narodima. Treba pojmiti da se razlike pola, ličnosti, mentaliteta i neke nacionalne razlike ne pretpostavljaju odmah sukob. To je vrlo često motiv i za upoznavanje i bogaćenje“, kazao je vladika.
S toga, na retoričko pitanje da li Hristos ukida nacije i nacionalne razlike – vladika Joanikije je kazao da je odgovor – „ne“. „Možemo samo govoriti o tome da Crkva razlike preobražava, oplemenjuje i daje im novi sadržaj i mogućnosti. Međutim, po našoj ljudskoj prirodi i slabostima te razlike ponekad postanu razlog za nerazumijevanje“, pojasnio je Joanikije.
U kontekstu aktuelnih tenzija i dešavanja, vladika je takođe primijetio da danas oko pitanja nacije imamo dosta diskusija u Crnoj Gori, ali da one nisu od juče.
„Bila je to tema i u udžbenicima u doba kralja Nikole. Jednom je čak Crna Gora morala da zauzme zvaničan stav jer je Evropa mešetarila i gledala da se već tada Crnogorci odvoje iz širokog korpusa koji je pripadao srpskom rodu. Naravno Crnogorci su to potvrđivali i nosili barjak jedno vrjeme u cijelom srpstvu, pa je, koliko se sjećam, neko od braće Dragovića koji su bili najučeniji ljudi u Crnoj Gori s početka 20. vijeka, lijepo rekao – Mi smo po državnosti Crnogorci, a po narodnosti Srbi, kazao je vladika Joanikije, ukazujući da je u pitanju slojeviti identitet koji mnogi teško shvataju, ali koji se naročito kroz vjeru oplemenjuje.
On je dodao da sada, nažalost, imamo tenziju u Crnoj Gori – ko je Srbin a ko Crnogorac – te da u tom smislu postoji jedna mračna stvar u istoriji ljudskog roda, a to je zavađanje naroda.
„Skoro sam čitao kako su neke zapadne službe plaćale ljude na prostoru bivše Jugoslavije da zavađaju narod. Poznata je stvar da je Austrougarska monarhija u svome planu za Balkan u 19. vijeku za jednu od svojih ključnih ideja imala što više zavađati Beograd i Cetinje.“
„Zavađanje traje i spolja i iznutra i toga imamo na pretek i danas u Crnoj Gori. Zar nisu proizvod svega onoga što su radili Sekula Drljević i Savić Marković Štedimlija gorki plodovi koje imamo danas. Danas se nažalost za crnogorsku naciju mnogo kači mržnja, i to je ono čega bi Crnogorci trebalo da se što prije oslobode“, upozorio je vladika.
Govoreći na koncu o zahtjevu vlasti u Podgorici da pravoslavna Crkva u Crnoj Gori treba da bude državna crkva ili da služi crnogorskoj naciji, odnosno, da SPC kao takva ugrožava crnogorski naciju – vladika je ukazao da Crkva nije biro za registraciju i uspostavljanje nacija, niti mašina koja melje ili ugrožava bilo čiju naciju. „Crkva svačiju slobodu poštuje, ali prihvata samo ono što je dobro, plod ljubavi i dobre misli i namjere“, zaključio je vladika budimljansko-nikšićki Joanikije.
J. P.
