“Stazama radosti“- Mladi Nikšićani obradovali posjetom Radio “Svetigoru“
“Stazama radosti u zemlji živih“ mladi Nikšićani, velika porodica koja slavi Boga Koji ih blagosilja, poklonili su se grobu blaženopočivpeg Mitropolita Amfilohija, koji je i blagoslovio njihovo sabiranje u ovoj organizaciji i naš Radio “Svetigoru“.
Naši dragi gosti bili su Dragutin Lalatović, Vladana Mitrović, Marinko Jovanović, Ivana Lajović, Darinka Čurović i Ranko Vesković.
Dragutin nam je ispričao kako su ,,Stazama radosti“ najprije krenuli on i Marinko a onda su im se pridružili i ostali članovi, sa blagoslovom Mitropolita Amfilohija, tako da ova organizacija sada broji i do pet stotina mladića i djevojaka čiji je duhovnik otac Vasilije Brborić.
Sa ovom divnom pravoslavnom omladinom razgovarali smo i o samim počecima njihovih pokloničkih putovanja, šta ih je podstaklo da hodočaste ,,Stazama radosti u Zemlji živih“, zbog čega su i kako odlučili da im krsna slava bude Sveti velikomučenik Dimitrije Solunski, o tome da baštine zavjet da obnove Svetinju posvećenu ovom Svetitelju manastir Svetog Dimitrija u Popama gdje je stolovao Sveti Vasilije Ostroški a sjetili su se i lijepih, nezaboravnih trenutaka koje nose sa svojih putovanja.
Dragitin kaže da su njihove ,,Staze” počele u prvom razredu osnovne škole.
,,Brat Marinko i ja smo se već tada sprijateljili i postli, kako to djeca umiju da kažu, najbolji drugovi. Učili smo zajedno u istom odjeljenju, a kasnije prijateljstvo nastavili i u srednjoj školi. I eto u četvrtom razredu srednje škole, 2018 godine počeli smo malo dublje da ulazimo u vjeru. Redovno smo išli nedeljom na liturgiju a onda smo počeli da idemo i na večernja bogosluženja. Tu smo zapazili da veoma mali broj omladine dolazi u crkvu i nekako je nešto proradilo u nama, i mi smo počeli da razmišljamo kako bi mi mogli i na koji način da doprinesemo tome da omladina dolazi u vušem broju.
Pošto živimo nekih pet kilometara dalje od grada, idući pješke u hram, uvijek smo išli pješke do hrama, zsput smo pričali o Hristu i o idejama. Jednim dok smo se vraćali kući posle večernje službe kući, pričali smo kako bi dobro bilo da svoje posjete svetinjama objavljujemo na društvnim mrežama, i na veb sajtu dogovarali se kako da damo ime stranici, Ka sam predložio da se zive ,,Stazama”, a on je dodao radosti.
I eto od tada se mi zovemo Stazama Radosti. U početku je bilo teško, salazili smo se za prevoz. A baš u ti vrijeme su počele i litije tako da je, Bogu hvala, omladina počela se okuplja u velikom broju.
Već sledeću stazu nas je bilo više, omladina je počela da se više interesuje za vjeri u da dolazi na večernja bogosluženja.
Otac Vasilije je počeo da putuje sa nama. Prvi put je pn autobus otišao na ustoličenje našeg Mitropolita Joanikija.
Hvala Bogu dok posjeđujemo svetinje, a posjetili smo ih preko stotini, mi se utvrđujemo i u vjeri, radujemo se životu, odnisno Hristu. U Stazama Radosti iamo i dosta umejtnika, koji sviraju, pjevaju, slikaju i kada se ide negdje u neku svetinju uvijek neko od omlaidne naslika neku ikonu, djevojke spreme hranu, momci naprave radnu akciju da se pomogne ako je to potrebno, obavezno zaigramo i kolo i zapjevamo ,,Veseli se srpski rode”.
Zaboravio sam da kažem da ima omladine koja ide sa nama i iz drugih gradova Crne Gore a i iz Srbije i Hrvatske. Pozvao bih omladinu iz čitave Crne Gore da nam se pridruže da svi zajedno slavimo Hrista, i Njegovo slavno Vaskrsenje”- kaže Dragutin.
Vladana je ispričala kako su njena sestra Ksenija i ona, na jedan sasvim neobičan način postale dio Pravoslavne omladine Stazama radosti.
,,Živimo u jednom brzom, modernom, savremenom svijetu i vremenu. Mnoge stvari u ovome svijetu nas žaloste, susrećemo se sa mnogim patnjama i raznim mukama i nevoljama. Mnoga dešavanja umiju da nas bace u očajanje, dižemo se protiv svoga života i ne pronalazimo nadu i utjehu ni u čemu.
Često smo ograničeni vremenom i zaboravljamo da bez Boga ne možemo čak ni sami sebe na adekvatan način da volimo. Vođeni smo brzinom modernog vremena i živimo u uvjerenju da će biti vremena za odlazak u crkvu, na Svetu liturgiju, pa znamo da kažemo: ma otići ću sigurno sledećeg puta kad budem ovuda prolazio, sad baš i nemam vremena. I to se tako ponavlja iz slučaja u slučaj i polako prelazi u naviku. Međutim, valjalo bi da budemo svjesni da bez nedjelje i Svete liturgije možemo mnogo da lutamo, a otac Vasilije Brborić uvijek napominje da se odlaskom na Liturgiju nedjeljom, zadobija blagoslov za čitavu narednu sedmicu.
Cilj Staza radosti je sjedinjavanje sa Živim Bogom, pa se otuda i naše staze kreću zemljom živih. Staze su nas privele trpezi ljubavi. Naučile su nas da zdravije razmišljamo. Istrgle su nas iz zavisnosti od društvenih mreža, koja predstavlja jedan od većih problema današnjice. Za nas je sada najvažnija nedjelja i Sveta liturgija. Svaka staza je jedinstvena i neponovljiva. Osjećaj je identičan onom koji smo imali tokom litija, kao da nas je sve jedna majka rodila. Sva sveta mjesta, manastiri, hramovi i crkve će nam zauvijek ostati urezani u sjećanju.
Otac Vasilije Brborić uliva snagu i donosi sunce. Naučili smo da prihvatamo tuđe slabosti i opraštamo svima, da manje osuđujemo. Da se uzdržavamo od djela koja mogu da povrijede druge.
Viđeh brata svoga, viđeh Boga svoga – to nas je naučio otac Vasilije, da se ophodimo prema svakome onako kako bi voljeli da se drugi ophode prema nama. Sveta Liturgija nedjeljom, kao i zadobijanje hrišćanskih vrlina je ono čemu težimo. Da postanemo i budemo bolji ljudi.
Naučili smo kako da kažemo: volim te i izvini. Da su suze ljekovite koliko i smijeh. Da pogrešne odluke rađaju prave, životne lekcije.
Ljudi iz staza radosti imaju moć da vam utople srce, okrijepe dušu i dopune baterije. Zajedničke dane bilježimo fotoaparatom, a po povratku kući danima prepričavamo porodici koje svetinje smo obišli i gdje smo se Bogu molili. Besjede oca Vasilija su nešto što sa neistrpljenjem iščekujemo. Braća Dragutin i Marinko uvijek imaju nešto dušekorisno da ispričaju.
Zahvalne smo Bogu što nam se otvorila ova prilika, jer sve ove svetinje koje smo obišli, samostalno, iskreno vjerujem, ne bi imali priliku da posjetimo. Ne bi upoznali sve divne ljude, koji su nam postali prijatelji, za čitavav život” kaže Vladana.
Ivana Lajović izdvajaa bih svoju prvu posjetu Kosivu i Metohiji za Vidovdan, 2020. godine.
,,Čitavo to putovanje bilo je čudesno jer imali smo nekih malih iskušenja i prepreka zbog kojih smo mislili da samo nekolika sata prije polaska mi nećemo ići. Ali brat Dragutin je insistirao da mi budemo na Gazimestanu za Vidovdan pa smo odlučili da se prepuštimo ruci Božijoj da nas vodi i ispalo je čudesnije nego što smo očekivali. Neopisiv je taj prvi susret sa svetinjama kao što su Visoki Dečani, Gračanica.
Podsjećamo da smo o ovim mladim Nikšićanima već izvještavali prilikom njihove posjete našoj Svetoj zemlji Kosovu i Metohiji 31. decembra i 1. januara, kada je na grobu cara Dušana, po blagoslovu oca Vasilija, Nemanja zaprosio svoju djevojku Nađu.
Slobodanka Grdinić
